Rezolucija o evropskim integracijama Crne Gore, o kojoj se nedavno raspravljalo u Skupštini, na prvi pogled šalje poruku političkog jedinstva oko strateškog cilja članstva u Evropskoj uniji. Međutim, iza deklarativnih formulacija o konsenzusu sve se jasnije nazire pokušaj da se ponovo odloži rasprava o pitanjima koja godinama opterećuju crnogorsko društvo – prije svega o statusu srpskog jezika, trobojci kao narodnoj zastavi i pitanju dvojnog državljanstva.

Stoga, iako pomenuta Rezolucija definitivno predstavlja rezultat mukotrpnog rada Skupštine Crne Gore kao i same Vlade, ipak u vazduhu ostaje da vise ključna identitetska pitanja koja se nisu rješavala još od 2006. godine. Referendum o nezavisnosti Crne Gore, makar to niko ne može osporiti, podijelio je Crnu Goru po svim šavovima gdje su građani srpske nacionalnosti postavljeni kao građani drugog reda u odnosu na ostale te stoga mnogo njih Crnu Goru danas ne gleda kao na svoju državu. Kako je Crna Gora danas umnogome demokratičnije društvo nego što je bila a gdje dio srpskih nacionalnih partija participira u vlasti, zanimljivo bi bilo gledati da li uopšte i postoji opcija da se ovo pitanje konačno riješi i da Crna Gora konačno uvaži sve njene građane gdje konačno niko ne bi bio građanin drugog reda.

Kako je pitanje evropskih integracija činjenica koja objedinjuje faktički sve političke partije u Skupštini Crne Gore, postavlja se pitanje – da li želimo da u zajednicu evropskih naroda uđemo kao podijeljeno društvo ili ipak može postojati volja da se sva identitetska pitanja riješe i da Crna Gora postane država za primjer regionu, koja je dogovorom i konsenzusom riješila sva sporna pitanja i samim tim da ispravi sve greške koje su činjene u prošlosti. Tako ova generacija političara ima istorijsku priliku da napravi diskontinuitet sa podjelama i da uvaži apsolutno svakog njenog građanina kako bi svi mogli gledati Crnu Goru kao na pomireno društvo.

Ipak, dok se rezolucija predstavlja kao poruka jedinstva prema Briselu, sve je očiglednije da dio političkih struktura pokušava da svaku raspravu o srpskom jeziku predstavi kao navodno antievropsko ponašanje. Takva teza, međutim, teško može izdržati ozbiljnu analizu.

Srpski jezik je, prema svim relevantnim podacima, maternji jezik najvećeg broja građana Crne Gore. Uprkos tome, on i dalje nema status ravnopravan onome koji ima crnogorski jezik, iako se radi o realnosti koju potvrđuju i popisi stanovništva i svakodnevna društvena praksa.

Paradoks je utoliko veći što su upravo mnogi političari iz redova DPS-a i struktura bivšeg režima obrazovanje sticali na srpskom jeziku, koji je decenijama bio zvanični jezik u školskom sistemu. Danas, međutim, isti ti politički krugovi pokušavaju da svaku inicijativu za njegov ravnopravan status predstave kao politički problem.

U stvarnosti, riječ je o pitanju elementarne pravde i demokratskog principa – da najveća jezička zajednica u državi dobije institucionalni status koji joj objektivno pripada.

Zbog toga je sve više onih koji smatraju da ovo pitanje više ne može biti predmet političkog kalkulisanja i odlaganja. Nakon gotovo dvije decenije od obnove nezavisnosti, vrijeme je da se konačno otvori ozbiljna i odgovorna rasprava i da se status srpskog jezika riješi na način koji će odražavati stvarnu jezičku strukturu društva.

Jer evropske vrijednosti, na koje se svi pozivaju, podrazumijevaju upravo ono što se u Crnoj Gori godinama izbjegava – poštovanje prava većine i ravnopravnost svih jezičkih zajednica.

Tagovi