Genijalno samouništenje za godinu dana: Htjeli da “dinstaju” Aleksandra Vučića – a izdinstali sami sebe

Mjesecima su na ulicama Srbije, na društvenim mrežama i u medijskim nastupima ponavljali istu riječ – „dinstanje“. Govorili su da je potrebno „dinstati Vučića“, politički ga iscrpiti, pritiskati, držati na vatri dok ne popusti. Ta metafora, koja je trebalo da simbolizuje strategiju dugog političkog pritiska, postala je centralni slogan jednog dijela opozicionog i aktivističkog pokreta u Srbiji.

Godinu dana kasnije, paradoks je očigledan: jedini koji su se zaista „izdinstali“ su upravo oni koji su mjesecima pozivali na dinstanje.

Jer rijetko se u savremenoj regionalnoj politici vidio tako brz i tako potpun politički samoporaz.

Strategija bez politike

Politička borba zahtijeva strategiju, strpljenje i ozbiljnu političku infrastrukturu. Ono što su blokaderi ponudili bilo je nešto sasvim drugo – kombinaciju improvizacije, emocionalnih ispada i uvjerenja da će sama buka na ulici proizvesti političku promjenu.

U jednom trenutku izgledalo je da vjeruju da je dovoljno izgovoriti nekoliko glasnih parola i pojaviti se na nekoliko blokada kako bi se srušio sistem koji ima institucije, političku infrastrukturu i milionsku podršku birača.

To nije politika. To je politička iluzija.

Od protesta do političke karikature

U početku su pokušavali da predstave sebe kao moralnu alternativu političkom sistemu. Međutim, kako su mjeseci prolazili, retorika je postajala sve agresivnija, a politički sadržaj sve tanji.

Umjesto programa – parole.
Umjesto politike – uvrede.
Umjesto strategije – performansi.

Politika je za njih postala galama, a ne sadržaj. Međutim, ozbiljna politika nijesu parole, vika, dreka i destrukcija. Ozbiljna politika je marljiv rad, strategija, plan i vizija. Ona se gradi godinama, kroz organizaciju, ideje i povjerenje građana, a ne kroz improvizovane blokade i jednodnevne političke spektakle.

I dok su govorili o „dinstanju“, u stvarnosti su pokazivali nešto drugo – potpunu nespremnost da razumiju kako funkcioniše politika.

Najveći poklon Vučiću

Paradoks njihove strategije je u tome što su svojim ponašanjem zapravo učinili najveću uslugu upravo onome koga su željeli da oslabe.

Kada politički protivnici djeluju dezorijentisano, neozbiljno i bez jasnog cilja, vlast ne mora ni da se brani – dovoljno je da posmatra kako se protivnici sami kompromituju.

U tom smislu, blokaderski pokret je Vučiću poklonio ono što nijedna politička kampanja ne može da kupi – dokaz da alternativa nije spremna da preuzme odgovornost.

Godina političkog samoponištenja

Rijetko se dešava da politički pokret uspije da za tako kratko vrijeme sam sebe obesmisli. Potrebna je posebna kombinacija političke nekompetencije i strateške kratkovidosti da bi se to postiglo.

Blokaderi su u tome uspjeli.

Od pokreta koji je želio da bude simbol promjene, pretvorili su se u primjer političke neozbiljnosti. Od glasnih najava „dinstanja“, došli su do situacije u kojoj se suočavaju sa sopstvenim političkim umorom i gubitkom kredibiliteta.

Lekcija koju nisu naučili

Najveća ironija cijele priče jeste što blokaderi ni danas ne razumiju gdje su pogriješili. I dalje vjeruju da je problem u sistemu, u medijima, u biračima, u svima – osim u njima samima.

A istina je mnogo jednostavnija.

Ne može se ozbiljna politika graditi na parolama, agresiji i improvizaciji.

Za to su potrebni znanje, organizacija i politička odgovornost.

Epilog

Na kraju je ostala samo jedna slika – pokret koji je mjesecima govorio o „dinstanju“ završio je kao politički eksperiment koji je izdinstao sam sebe.

I to je možda najpreciznija definicija cijele priče.

Jer zaista treba biti ozbiljan politički amater da za godinu dana od sebe napravi ono što su blokaderi uspjeli – primjer kako se politički pokret samouništi brže nego što ga protivnik može poraziti.