Zimska sezona u Kolašinu svake godine se promoviše kao simbol turističkog iskoraka Crne Gore. Moderni hoteli, nove žičare, promotivne kampanje – sve to treba da pošalje poruku da se stvara regionalni zimski centar. Međutim, jedan detalj sa terena govori više od svih PR saopštenja – cjenovnik.

Prema fotografiji sa jednog od ugostiteljskih objekata na skijalištu, cijene napitaka su na nivou ozbiljnih evropskih zimskih destinacija.

Cjenovnik koji podiže pritisak
• Flaširano ili točeno pivo (0,25 / 0,3) – 9 eura
• Chivas / Jack Daniel’s (0,03) – 12 eura
• Negazirana ili gazirana voda (0,25) – 5 eura
• Cijeđena pomorandža (0,2) – 10 eura
• Gazirani sokovi (0,33) – 7 eura
• Red Bull – 12 eura
• Espresso – 5 eura
• Cappuccino – 6 eura
• Čaj – 6 eura
• Topla čokolada – 8 eura
• Kuvano vino – 9 eura
• Kuvana rakija – 10 eura

Foto: Privatna arhiva

Za četvoročlanu porodicu koja napravi pauzu uz po jedno piće, račun lako prelazi 30–40 eura. Ako se doda još jedna runda – dnevni budžet za “pauzu na snijegu” ide i preko 70 eura.

Alpske cijene, balkanski standard

Pitanje koje se nameće jeste – kome je Kolašin namijenjen? Lokalnim skijašima i domaćim turistima ili isključivo platežno jačim gostima iz inostranstva?

Prosječna plata u Crnoj Gori i dalje je daleko od evropskog prosjeka. U tom kontekstu, 5 eura za espresso ili 7 eura za sok nije samo turistička cijena – to je ozbiljan udar na džep domaćih gostiju.

Turizam podrazumijeva zaradu, ali i održivost. Ako domaći posjetioci postanu statisti na sopstvenim planinama, postavlja se pitanje dugoročne strategije razvoja zimskog turizma.

Luksuz bez mjere?

Branitelji ovakvih cijena reći će da je riječ o ekskluzivnoj destinaciji, sezonskom biznisu i visokim troškovima. Međutim, ekskluzivnost se ne gradi samo cijenom – već kvalitetom usluge, infrastrukturom i ukupnim iskustvom.

Kada kafa košta 5 eura, očekuje se i ambijent, i servis, i standard koji opravdava tu cifru. U suprotnom, ostaje utisak pretjerivanja.

Turistička realnost ili pretjerivanje?

Crna Gora želi da Kolašin bude konkurencija regionalnim centrima. Ali konkurencija ne znači kopiranje cijena bez paralelnog rasta kupovne moći građana.

U vremenu kada se govori o razvoju sjevera i dostupnosti turizma domaćem stanovništvu, ovakvi cjenovnici otvaraju ozbiljno pitanje: da li skijališta postaju zona luksuza rezervisana za manjinu?

Jer snijeg je isti za sve. Samo je pauza uz kafu – sve skuplja.

Tagovi