Umjesto novih pisama javnosti, bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica duguje građanima ono što do danas nijesu dobili – istinu o načinu na koji je pravosuđe funkcionisalo tokom dvije decenije u kojima je bila na njegovom vrhu.

Godinama je bila simbol sistema. Ne običan sudija, ne marginalni akter, već centralna figura pravosudne hijerarhije. Njena riječ je značila pravac, njena pozicija bila je moć, a njen mandat trajao je duže nego što je to u demokratskim okvirima uobičajeno.

Danas, kada govori o navodnom kršenju Ustava i zakona u sopstvenom slučaju, neizbježno se postavlja pitanje – gdje je bila ista ta ustavna osjetljivost kada je obavljala treći mandat na čelu Vrhovnog suda, i to u pravnom ambijentu koji je već tada izazivao ozbiljne polemike?

Jer problem nije samo lični. Problem je sistemski.

Dvije decenije bez odgovora

U periodu njene dominacije pravosuđem, povjerenje građana u sudski sistem bilo je na istorijskom minimumu. Percepcija političkog uticaja, selektivne pravde i zatvorenog kruga odlučivanja postala je opšte mjesto javne debate.

Ako je danas uvjerena da su prekršena njena prava, onda bi morala imati dodatni motiv da objasni kako je sistem funkcionisao dok je ona bila na njegovom čelu. Ko je donosio ključne odluke? Kako su se formirale sudske prakse? Koliki je bio uticaj politike? Da li su postojali pritisci? Da li su postojali dogovori?

Građani imaju pravo da znaju.

Treći mandat i pitanje principa

Posebno osjetljivo pitanje jeste njen treći mandat. U pravnoj i stručnoj javnosti tada su se čule ozbiljne primjedbe da je takvo produženje funkcije suprotno duhu Ustava i principu ograničenosti mandata.

Tada, međutim, nije bilo javne zabrinutosti zbog “kršenja ustava”. Nije bilo pisama o principima. Nije bilo pozivanja na vladavinu prava.

Ako se danas insistira na proceduralnoj čistoći i zakonitosti, onda bi se morala priznati i sopstvena odgovornost za period kada su isti ti principi bili pod znakom pitanja.

Umjesto političke retorike – činjenice

U njenim obraćanjima sve češće se prepliću politički tonovi, insinuacije i poruke koje više liče na politički pamflet nego na pravno izlaganje. To, međutim, ne pomaže ni njoj ni javnosti.

Ono što bi zaista imalo težinu jeste detaljno, argumentovano i hrabro svjedočenje o stanju u pravosuđu tokom njenog mandata. Ko je imao uticaj? Kako su se birali kadrovi? Zašto su pojedini predmeti godinama stajali? Ko je imao privilegovan tretman?

Takva istina bila bi mnogo vrijednija od bilo kakvog saopštenja.

Odgovornost je veća od lične odbrane

Vesna Medenica nije bila obični činovnik sistema – bila je njegov vrh. Zato je i odgovornost veća. Ako je sistem bio nezavisan i čist, neka to kaže i objasni. Ako nije – neka objasni zašto i kako je funkcionisao.

U suprotnom, sve ostaje na nivou lične odbrane i pokušaja da se sopstveni slučaj pretvori u širu političku priču.

Crna Gora je predugo živjela u pravosudnoj magli. Vrijeme je da neko ko je bio na vrhu konačno uključi svjetlo.

Umjesto pisama i političkih poruka, javnost zaslužuje činjenice. Jer bez istine o proteklih 20 godina, nema ni stvarnog povjerenja u reformu pravosuđa.

Tagovi