Stojanka Popović, sestra ubijenog Miljana Šušića koji je stradao u Lori je kazala da je njen brat pozvan u rezervu i da se odazvao državi kao patriota.
„Imao je jedan udes tada ali nije mu ni to smetalo da se odazove pozivu. Pošli su 21. aprila 1992. godine a stradali 6. maja naveče na osmatračnici. On i pet drugova su bili, trojica su uspjeli da se spasu i dođu u jedinicu posle nekoliko sati. Nikad nismo mogli dobiti ni stenogram šta su oni izjavili da se dogodilo. Njih trojicu su uhapsili i jedan od njihovih bojovnika se javio jedinici i informisali su ih da su uhapšeni. Posle toga smo imali razne informacije. Tada počinje mučenje od života, da li su povedeni, da li su ubijeni“, kazala je Popovićeva.
Dodala je da su različite informacije bile, prve su da su povedeni u Tomislavgrad, a nakon toga nikakve informacije nisu pristizale.
„Dok nismo pošli u Beograd u Saveznu Vladu gdje nam je saopšteno da se nalaze u Lori i da su u jako teškom stanju. Oni su dakle uhapšeni 6. maja naveče a ovo se dešava posle sigurno pola godine ili više. Čak su naveli imena i prezimena i kakva su monstruozna nedjela nad njima uradili. Imenom ih je pobrojao sve. Posle toga dolazi spisak da su trojica Šavničana na spisku za razmjenu. Mi do tada idemo gdje nam kažu, čujemo svašta… Tada oni ne budu dovedeni“, kazala je ona.
Dodala je da su tada pokušali da im doture kosti iz Drugog svjetskog rata kako im „ne bi više dosađivali“.
„Dogodio se i sastanak gdje smo tražili generala Miloševića jer su nam rekli da je on odgovoran i da njega pitamo šta se desilo. On je bježao od nas, nikakve informacije nam nije dao. Bili smo na dvije ili tri obdukcije u Trebinju. Ali kad smo bili tamo, onda su nam rekli da nedostaje dosta kostiju i da ni za koga ne može da kaže pouzdano da je to to“, kazala je ona.
Popovićeva ipak navodi da je gledala Vesnu Medenicu na dubrovačkom ratištu, kao i pokojnog Momira Bulatovića ali i Mila Đukanovića.
„12 godina smo živjeli u agoniji jesu li živi ili ne. Moj brat nije imao djece, tek je godinu dana bio u vanbračnoj zajednici“, kazala je ona.
Popovićeva je kazala da su 12 godina čekali da njihove kosti prenesu u Nikšić.
Dodala je da nije bilo Radana Nikolića, svi bi ih izignorisali.
„Nisu se udostojili da dođe iko iz centra da uruči ruksak majci palog borca nego su poslali autobusom. Neka se samo smisle sad, 13 godina čekanja, iste misli u glavi, budimo se i liježemo sa tim, kako je bilo tim majkama, roditeljima, rodbini, kako to izdržati… Ne bi to mogli izdržati ni oni koji su se odmetnuli. Znam da su na sahrani bili Radan Nikolić sa Udruženjem, došli su predstavnici Vojske, i jedino je došao Goran Danilović. Prisutna je bila Vojska, i ostalo je bio samo narod koji je bio podijeljen. Ipak su imali sažaljenje“, kazala je Popovićeva.
Dodala je da su se zvaničnici izvinjavali Hrvatima a nije poznato jesu li oni uopšte bili na ratištu.
„Kad se sjetim šta smo sve čuli da su im radili… Možda nije to tako bilo, ali kad se sjetim u kakvom su stanju donešene kosti, odnosno šake… To je bolno. Znamo kako je izdržati te muke. Ono što su oni uradili para dušu. Nikad nas niko nije posjetio, nego smo mi njih molili da nas prime. Jednom nas je primio savjetnik Momira Bulatovića, drugdje nismo mogli ni doći osim do Crvenog Krsta. Dugo bi bilo da pričamo šta su sve radili. Kada je dolazilo vrijeme mijenjanja i izbora, tada ne daju da se pravi spomenik i da se navode imenima na spomenik u Nikšiću, nego da će poseban spomenik da se pravi u Šavniku. Dala se lokacija, a čula sam da je tu otvorena kockarnica“, kazala je Popovićeva.
Ona je dodala da svi kad ih čuješ kažu – a što su išli, kao da su išli samovoljno i dobrovoljno.
„Njih je tada pozvala država u odbranu“, kazala je ona.
Popovićeva je navela da se nada da će ipak biti sluha i da će se nešto uraditi po ovom pitanju.
„Primili nas nisu da nam saopšte nešto kao ljudi ili da nas utješe makar. Ovo što su ih nazivali raznoraznim imenima, ili kad smo mi takve akcije potezali sa komisijom za nestala lica – takvih komentara, smučilo bi vam se da to čujete. Svuda ih gledaju kao žrtve“, kazala je ona pozivajući da se makar napravi spomenik.
Boji se da se ovo može ponoviti, ali i da se mnogi mogu sjetiti njihovih muka.
„Bila sam lično na obdukciji u Nikšiću kad su donešene kosti sa VMA, bilo mi je došlo da vrištim, šta se od mlasti od 33 godine vratilo sa ratišta. Ogriješili su se o te majke i roditelje“, kazala je ona.
Dodala je da trunke obraza nisu imali da se makar poklone sjenima.
