U toku je sjednica vanrednog zasijedanja Skupštine Crne Gore. Ali, to u našem parlamentu ne može bez nečeg što istupa iz normalnog toka događaja. Kakva crna demokratska rasprava, govori, replike, procedure i komentari, dosadno je to. Niko to ne gleda, pa neće biti prilike da se skupocjena odijela i lijepo počešljane frizurice izreklamiraju.
Zato, opozicija je odlučila da razbije monotoniju dijaloga. Neki tamo Meša Selimović rekao je da je razgovor spona među ljudima, a opoziciji se ne priča danas. Deder, razgovor je prevaziđen, hajdemo nešto što ljudi vole. Hajde da se smijemo. Histerično, sarkastično, ironično. Hajde da se smijemo kad oponent priča, da mu ne daj Bože ne bismo dali da završi misao.
Hajde da se smijemo nad slavnom trodecenijskom prošlošću. Kad se budemo zacrvenjeli jednog dana, da misle ljudi da je od smijeha, ne od sramote. Možda sramote ni nema. To, uostalom, nije ni bitno. Bitno je da smijeha ima. Smijeha kad se ljutimo što se razgovara danas. Između smijeha, u onim pauzama da se ovaj svježi vazduh naše ekološke države udahne, hajde da dobacimo s mjesta.
Da zviždimo kao na utakmici i da se smijemo kao da gledamo Nušićevu „Gospođu ministarku“. To svako voli, politika je smor. Samo neka je smijeha, vala, nek se građani rasterete. Bez dobro raspoložene opozicije demokratije nema. E, opozicijo, vazda nam se smijala.
