Vlada je predstavila inicijativu o izmjeni Ustava kojom se predviđa da predsjednik i članovi Vlade nemaju imunitet od krivičnog gonjenja, uz poruku da je riječ o važnom iskoraku ka većoj odgovornosti izvršne vlasti. Međutim, pravna realnost pokazuje da takav imunitet u suštini nikada nije ni postojao u obliku u kojem se sada predstavlja javnosti.

Prema važećem pravnom okviru, imunitet od krivičnog gonjenja primarno se odnosi na poslanike, i to ograničeno — ni oni nemaju zaštitu kada je riječ o krivičnim djelima za koja je zaprijećena kazna zatvora od pet ili više godina. Članovi Vlade nijesu uživali poseban krivičnopravni imunitet koji bi ih štitio od postupaka tužilaštva, već eventualne proceduralne zaštite koje važe i za druge nosioce javnih funkcija.

Zbog toga se u javnosti otvara pitanje da li je riječ o stvarnoj ustavnoj reformi ili političko-komunikacijskom potezu koji već postojeće stanje predstavlja kao novo rješenje. Kritičari ocjenjuju da se na taj način stvara utisak odlučnih reformi, iako se suštinski ne mijenja pravni položaj članova izvršne vlasti.

Dodatnu dilemu izaziva činjenica da se pitanje odgovornosti funkcionera u praksi ne rješava isključivo normama, već efikasnošću institucija koje te norme primjenjuju. Bez dosljednog rada tužilaštva i sudova, formalne izmjene ostaju deklarativne.

U tom kontekstu, inicijativa se tumači kao potez koji više govori o političkoj potrebi da se pošalje poruka o borbi protiv privilegija nego o stvarnoj promjeni sistema odgovornosti. Za dio javnosti, predstavljanje nečega što već postoji kao reforme otvara šire pitanje odnosa politike prema činjenicama — i granice između reforme i marketinga.

Tagovi