Zašto su lisice na rukama Vesne Bratić, a ne Damira Šehovića?

Ako je Vesna Bratić uhapšena zato što je, kako nam se servira, „osam direktora razriješila iako nije morala, a četrdeset nije razriješila iako je mogla“, onda se sasvim logično nameće jedno banalno, ali očigledno zabranjeno pitanje – zašto je na slobodi Damir Šehović?

Da se podsjetimo – Damir Šehović ne da nije razriješio tih famoznih 40 direktora „iako je mogao“, nego ih je lično imenovao, betonirao u fotelje i ostavio u amanet, izgleda.

Drugim riječima – Vesna Bratić je naslijedila kadar koji je Šehović brižljivo selektovao, potpisao i politički zaštitio.

Ako je danas krivično djelo to što ministar nije dirao direktore koje je zatekao, da li to znači da je još veće krivično djelo bilo njihovo postavljanje?
Ako jeste – zašto tada niko nije nosio lisice?
Ako nije – zašto ih danas gledamo na rukama Vesne Bratić?

Ovdje se više ni ne pokušava sakriti dvostruki aršin.
Šehović je godinama upravljao prosvjetom, proizvodio direktore po partijskoj liniji, učvršćivao sistem koji je služio DPS-u – i to se zvalo „reforma“.
Bratić je došla, zatekla stanje kakvo je zatekla, povukla poteze koji se danas kvalifikuju kao krivično djelo – i to se zove „zloupotreba službenog položaja“.

Ispada da u Crnoj Gori nije problem šta radiš, nego kad i protiv koga radiš.
Nije problem sistem – problem je ko ga dira.
Nije problem naslijeđeni kadar – problem je ministar koji ga ne štiti.

Zato pitanje nije zašto je Vesna Bratić uhapšena.
Pitanje je zašto Damir Šehović nikad nije ni saslušan – makar informativno.

Dok god na to pitanje nema odgovora, priča o „pravnoj državi“ ostaje ono što je odavno postala: prazna fraza za selektivnu pravdu i stare političke dugove.

(IN4S)