Prošlo je 150 godina od prvog telefonskog poziva u istoriji, kada je Aleksander Grejem Bel izgovorio čuvene riječi: „Gospodine Votsone, dođite ovamo, želim da razgovaram s Vama.“ Dana 14. februara 1876. podnio je zahtjev za patent, čime je započeta era govorne komunikacije na daljinu.
Danas, kada je pozivanje jednostavnije nego ikada, paradoksalno – sve više ljudi, naročito mladih, izbjegava telefonske razgovore.
Prema međunarodnom istraživanju kompanije YouGov iz decembra 2023. godine, SMS i tekstualne poruke predstavljaju najpopularniji oblik lične komunikacije (40 odsto ispitanika). Pozivi mobilnim telefonom su na drugom mjestu (29 odsto), dok se fiksni telefon koristi u svega tri odsto slučajeva.
Razlike su izražene među generacijama: mladi od 18 do 24 godine najviše preferiraju poruke, dok su osobe starije od 55 godina i dalje sklonije telefonskim razgovorima.
Zbog toga je generacija Z dobila nadimak „tiha generacija“ (The Mute Generation).
Njemačka podkasterka Lea Uc, autorka podkasta „Telephobia“, objašnjava da su mladi odrasli uz komunikaciju putem poruka, gdje imaju veću kontrolu – mogu pažljivo birati riječi i emodžije, uređivati poruke i odgovarati onda kada im odgovara.
Za mnoge mlade spontani poziv može djelovati čak i nepristojno – kao zahtjev za nečijim vremenom bez prethodne najave. Istraživanje britanske kompanije Uswitch iz aprila 2024. pokazalo je da 68 odsto ispitanika od 18 do 34 godine preferira unaprijed dogovorene pozive.
Zanimljivo je da nelagoda prema telefoniranju nije rezervisana samo za mlade.
Amit Kumar, vanredni profesor marketinga, psihologije i neuronauke na Univerzitetu Delaver, proučavao je očekivanja ljudi u vezi s telefonskim razgovorima. Njegova istraživanja pokazuju da ljudi, bez obzira na uzrast, očekuju da će telefonski poziv biti neprijatniji od dopisivanja – ali se to uvjerenje u praksi ne potvrđuje.
„Kada ljudi zaista razgovaraju telefonom, osjećaju se povezanije nego što su očekivali“, ističe Kumar.
Studije su pokazale da su veze među ljudima snažnije kada komuniciraju glasom nego putem tekstualnih poruka. Zanimljivo, čak ni video-pozivi nijesu pokazali veću povezanost od običnih glasovnih razgovora – snaga je, čini se, i dalje u glasu.
I pored nelagode, mnogi mladi smatraju da su telefonski pozivi neophodni u važnim životnim trenucima. Više od polovine ispitanika (53 odsto) uzrasta od 18 do 24 godine izjavilo je da bi se uvrijedilo kada im neko ne bi telefonom saopštio važne vijesti, poput vjeridbe ili rođenja djeteta.
Takođe, teške i emotivne teme češće se doživljavaju kao prikladnije za telefonski razgovor nego za SMS poruke.
Telefon pruža jedinstvenu ravnotežu – omogućava emotivnu povezanost, ali i sigurnu distancu. Nije zahtjevan kao susret uživo, ali je ličniji od poruke.
I dok se komunikacione navike mijenjaju, čini se da telefonski poziv još nije rekao svoju posljednju riječ. Jer, uprkos porukama, aplikacijama i društvenim mrežama – ljudski glas i dalje ima moć povezivanja koju nijedna tastatura ne može u potpunosti zamijeniti.
(021.rs)
