Juče je Crnu Goru zadesila velika, ali nažalost ne i neočekivana sramota. Ne zna se da li je gore to što se premijer i predsjednik Crne Gore, Milojko Spajić i Jakov Milatović nisu udostojili da Srbiji čestita Dan državnosti; ili to što ovakav postupak uopšte nije začudio javnost. Građani su se, eto, svikli na to da Spajić i Milatović postupaju selektivno i licemjerno.

Oni koji su im nauštrb nacionalno deklarisanih srpskih političara svojevremeno dali podršku potpuno su iznevjereni. I to odavno. Ovo im nije nikakva naročita novost.

Već uveliko je poznato da je Spajić odbio da se bilo kakva riječ o srpskom jeziku, trobojci ili problematici državljanstva uvrsti na dnevni red rada Vlade. Ne smije se o srpskom ni slovo pomenuti. A tek se Milatović, koji bez srpskih glasova ne bi bio u predsjedničkoj fotelji, okrenuo od onih koji su ga birali.

Onaj ko se u kampanji danonoćno fotografiše ispred najvećih svetinja Srpske pravoslavne crkva, a potom nazove Miraša Dedeića predstavnikom legitimne vjerske zajednice, očito ničim nije spriječen da u madatu pogazi predizborne riječi.

Zaista, od ovakvih zvaničnika nije začuđujuće to što nisu zemlji sa kojom Crna Gora nesporno najbliže istorijske, nacionalne, kulturne veze, zemlji koja nam je navjeći uvoznik, zemlji koja nam se prva odazvala u pomoć prošlog ljeta kad su nas zadesili oni stravični požari. Nema čestitki, ni onih iz kurtoazije, Srbiji.

Ipak, današnji dan je malo specifičan. Juče smo se sjećali Sretenjskog ustava i Prvog srpskog ustanka; događaja iz srpske istorije koji su svjedočili o napretku, demokratskim i slobodarskim tekovinama Srba, i koji su zadivili Evropu. Sjutra će se neki sjećati navodnog glasanja kojem su prethodili ratovi, kolone, teror i žute kuće. Juče se slavila istinska, a sjutra će takozvana državnost. Jedna zasnovana na borbi za slobodu, druga na nasilju i otimanju.

Koju od ove dvije državnosti će Spajić i Milatović čestitati? I da li će ijednu, vidjećemo sjutra.

 

Tagovi