Odluka Vlade Duška Markovića od 17. septembra 2020. godine, kojom je odlučeno da se unište tonski zapisi sa sjednica Vlade u periodu od 2010. do 2020, jedna je od onih tema koje su nakratko uzburkale javnost, a zatim gotovo potpuno nestale iz fokusa.
Riječ je o deset godina audio-materijala sa sjednica izvršne vlasti – perioda u kojem su donošene ključne političke i ekonomske odluke, uključujući privatizacije, bezbjednosne procese, budžetske zahvate i međunarodne sporazume. Tonski zapisi sa sjednica Vlade nijesu isto što i službeni zapisnici.
Audio-materijal često daje puni kontekst rasprava, neslaganja, upozorenja i eventualnih protivljenja koja u šturim zapisnicima znaju da budu svedena na jednu rečenicu.
Formalno objašnjenje tada je bilo administrativne prirode – pozivanje na propise o kancelarijskom poslovanju i rokovima čuvanja dokumentacije. Međutim, suštinsko pitanje ostalo je bez ozbiljne javne rasprave: da li su ti snimci zaista bili bez arhivske i istorijske vrijednosti? I ko je procijenio da deset godina rada Vlade nema trajni značaj za državu?
U demokratskim sistemima, transparentnost izvršne vlasti je ključ povjerenja. Uništavanje tonskih zapisa – čak i ako je formalno pravno utemeljeno – otvara prostor za sumnju, naročito kada obuhvata period političkih turbulencija i ozbiljnih kontroverzi.
Još je problematičnije što nova vlast, koja je došla neposredno nakon te odluke, nikada nije do kraja rasvijetlila okolnosti niti ispitala da li je postojala obaveza trajnog arhiviranja takve građe.
Danas, nekoliko godina kasnije, tema je gotovo zaboravljena. A riječ je o pitanju političke kulture i odgovornosti. Ako se deset godina rada Vlade može izbrisati jednim administrativnim potezom, onda se briše i dio institucionalne memorije države.
Zato ova odluka ne bi smjela ostati fusnota. Ona je test koliko smo spremni da se bavimo kontinuitetom vlasti, odgovornošću i čuvanjem javne dokumentacije – bez obzira ko je u tom trenutku bio na vlasti.
