Pravo na jezik je elementarno pravo a položaj srpskog jezika u Ustavu Crne Gore ne samo da je znak nepoštovanja prema istoriji, već se na ovaj način građanima uskraćuju njihova osnovna prava.

To je u intervjuu za Borbu kazao istoričar Jovan Markuš. Istoričar sa Cetinja je govorio o obespravljenosti srpskog jezika u Ustavu Crne Gore, kao i o njegovoj istorijskoj postojanosti na tlu Crne Gore.

Markuš je istakao da je to što srpski jezik nije službeni znak nepoštovanja prema istorijskom nasleđu zemlje, ali i ukraćivanje elementarnih ljudskih prava. On je naveo primjer Finske kao države koja je švedski jezik proglasila službenim i naglasio benefite toga.

BORBA: Da li smatrate da je oduzimanje položaja srpskom jeziku u Ustavu Crne Gore znak nepoštovanja crnogorske istorije i njenog kulturnog nasleđa?

Markuš: Apsolutno. Ne samo da je znak nepoštovanja prema istoriji, već se na ovaj način građanima uskraćuju njihova osnovna prava. Bilo da se neko izjašnjava kao Srbin, bilo kao Crnogorac ili Musliman, pravo na jezik je elementarno ljudsko pravo i ono mora biti zaštićeno. Ovakvim položajem u Ustavu Crne Gore, ne samo da se pokazuje jedno nepoštovanje prema istoriji, već se zabranjuje nešto što je svuda u svijetu potpuno normalno.

Evo, možemo se osvrnuti na primjer Finske u kojoj živi pet do šest odsto Šveđana i, između ostalog, švedski jezik je službeni. Ovaj postupak države Finske smatram izuzetnim političkim potezom. Finskom državljaninu kojem je švedski maternji jezik mnogo doprinosi to što je njegov jezik službeni. On ima, primjera radi, pravo da mu svi službeni dokumenti budu na švedskom, a u brojnim situacijama država je obavezna da mu obezbijedi i prevodioce.

BORBA: Kako komentarišete navode pojedinih separatističkih istoričara i aktivista da se srpstvo i postojanje srpskog jezika u Crnoj Gori prije sredine 19. vijeka ne mogu dokazati?

Markuš: To su nebuloze. Svi Petrovići, i vladika Danilo, i vladika Vasilije, i ovi kasniji, apsolutno svi govorili su srpskim jezikom. U „Istoriji“ Petra Prvoga, navodi se da žitelji Crne Gore i Hercegovine govore istim jezikom, srpskim. Čak i u ranijoj prošlosti, u našem srednjovjekovlju, u kalendaru Crnojevića iz 1494. može se jasno vidjeti koji su se sveci proslavljali, poput Svetog Simeona i Svetoga Save. Ti svetitelji govorili su srpskim jezikom. U tom periodu počela je da radi i Crnojevića štamparija. To je bila jedna od prvih državnih štamparija na svijetu koju je osnovao Đurađ Crnojević, najprije smještena na Obodu, a kad se izgradio Cetinjski manastir, prebačena je na Cetinje.

BORBA: Koje istorijske i kulturne dokumente pisane na srpskom jeziku biste izdvojili kao svjedočanstvo postojanja srpske lingvističke grupacije na ovim prostorima?

Markuš: Prvo bih istakao, naravno, Miroslavljevo jevanđelje. U pomenutoj Štampariji Crnojevića, sve knjige su pisane i štampane na srpskoj redakciji. Onda, tu su i knjige našeg prvog štampara Božidara Vukovića Podgoričanina. I u Knjaževini Crnoj Gori, a kasnije i Kraljevini, zvanični jezik bio je srpski. Potom, u Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1942. godine službeni je bio srpsko-hrvatski-slovenački. I tada je srpski, kao najbrojniji, bio prvi u nazivu. To što je naviknuto da se sve falsifikuje, to je druga stvar. Primjera radi, svuda gdje je Njegoš pisao „Bog, Srbi i srpski“, nekadašnji predsjednik Matice crnogorske pokojni Branko Banjević je to brisao i stavljao tri tačke.

intervju uradila: Vasilisa Ilinčić

Tagovi