Da pravna država u Crnoj Gori funkcioniše selektivno, potvrđuje i slučaj bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, kojoj tokom višegodišnjeg krivičnog postupka nijesu bile oduzete putne isprave – iako je uhapšena na aerodromu pod sumnjom da planira bjekstvo.

Uprkos težini optužbi, visini zaprijećene kazne, njenom višedecenijskom uticaju u pravosuđu i činjenici da je riječ o jednom od najznačajnijih procesa u novijoj istoriji Crne Gore, ni policija ni sud nijesu smatrali da postoji rizik od bjekstva. Pasoša se “sjetili” tek nakon što je izrečena prvostepena presuda kojom je Medenica osuđena na deset godina zatvora – i to tek kada se njen sin Miloš Medenica već dao u bjekstvo.

Posebno zabrinjava podatak da je Vesna Medenica pasoš predala tek na sugestiju advokata, i to u OB Kolašin, nakon telefonskog poziva, a ne po ranije izrečenoj sudskoj mjeri. Dakle, institucije nijesu preventivno djelovale – reagovale su tek kada je šteta već učinjena.

Ovakav slijed događaja otvara ozbiljna pitanja: ko je procijenio da ne postoji opasnost od bjekstva? Zašto mjera oduzimanja pasoša nije izrečena ranije? Da li su za Vesnu Medenicu važila drugačija pravila nego za ostale optužene građane?

Iz Višeg suda nijesu odgovorili zašto pasoš nije ranije oduzet. Ćutanje institucija u ovom trenutku dodatno produbljuje sumnju da je sistem svjesno zatvarao oči pred očiglednim rizicima.

Dok je Vesni Medenici tek sada izrečena zabrana napuštanja mjesta boravišta, njen sin Miloš Medenica – osuđen na više od deset godina zatvora – nalazi se u bjekstvu. Sud mu je odredio pritvor zbog opasnosti od bjekstva, ali prekasno.

Ovo više nije pitanje pojedinačnog propusta. Ovo je slika sistema koji ne funkcioniše kada se na optuženičkoj klupi nađu oni koji su godinama bili iznad sistema. Pravda koja dolazi prekasno, u praksi nije pravda – već farsa.

Tagovi