U Crnoj Gori se ponovo otvara pitanje pravne države i jednakosti pred zakonom još jedna osuđena osoba ne ide u zatvor, nego je postala bjegunac. Riječ je o nekadašnjoj specijalnoj državnoj tužiteljki Lidiji Mitrović, koja je pravosnažno osuđena na sedam mjeseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja, ali se nije javila na izdržavanje kazne i od 2. februara 2026. godine nije dostupna nadležnim organima. Ono što dodatno potresno utiče na povjerenje javnosti jeste činjenica da, prema zakonskim odredbama, apsolutna zastara izvršenja kazne može nastupiti za tri i po godine ukoliko osuđenik ostane nedostupan organima države. To praktično znači da, ako Mitrović policija ne uhvati do maja 2029. godine, ona neće morati da ide u zatvor jer će, po zakonu, njena sedmomjesečna kazna postati zastarjela za izvršenje.
Sličan slučaj: Svetozar Marović i prijeteća zastara
Ovaj problem nije izolovan. Slična situacija tiče se i Svetozara Marovića, bivšeg predsjednika Skupštine Crne Gore i visokog funkcionera DPS-a, koji je pravosnažno osuđen na tri i po godine zatvora. On se nalazi u Beogradu od 2016. godine i nikada nije izručen Crnoj Gori, uprkos brojnim zahtjevima za ekstradiciju. Ako srpske vlasti ne izruče Marovića koji se krije u Srbiji do oktobra 2026. godine će, zbog apsolutne zastare izvršenja kazne, moći da se vrati u Crnu Goru kao slobodan čovjek bez izdržane kazne.
Zakon koji “nagrađuje” bjegunce
Ovi slučajevi otvaraju ozbiljno pitanje funkcionisanja pravnog sistema:
-
Zašto osoba sa pravosnažnom presudom jednostavno ne ode u zatvor, nego se krije i, ako zakonski ostane skrivena dovoljno dugo, može izbjeći izvršenje kazne?
-
Zašto naše zakonodavstvo dopušta da apsolutna zastara kazne bude veći “nagradni rok” za bjegunce nego stvarna kazna koju su dobili?
U oba pomenuta slučaja, i Mitrović i Marović, zakon predviđa apsolutnu zastaru izvršenja kazne nakon određenog vremena bez obzira na to što je kazna pravosnažna i što je presuda izrečena zbog ozbiljnih krivičnih djela. To stvara pravnu anomaliju: osoba može biti osuđena, ali nikada neće izdržati svoju kaznu ako ostane nedostupna organima države dovoljno dugo.
Takva praksa ne samo da podriva vjeru građana u pravdu i jednakost pred zakonom, nego potencijalno motiviše i druge prekršilace ili počinioce da izbjegnu izvršenje kazne bjekstvom i “čekanjem na zastaru”.
Neophodne izmjene zakona
Očigledno je da postojeći propisi o zastari izvršenja kazne moraju biti preispitani. Zakon koji omogućava osuđenim bjeguncima da izbjegnu zatvor, upravo zato što uspiju da izbjegnu hapšenje, ugrožava osnovne principe pravde, posebno: jednak tretman svih građana pred zakonom, osnovno načelo krivičnog prava da kazna treba da se izvrši ako je pravosnažna i vladavinu prava kao temelj demokratskog društva.
U praksi, zakon se doživljava kao mehanizam koji nagrađuje one koji pobjegnu od izvršenja kazne, umjesto da ih obavezuje da odgovaraju za dela za koja su pravosnažno osuđeni.
Dok se Crna Gora suočava sa ovakvim slučajevima, jasno je da pravosudni sistem mora biti reformisan kako bi kazne zaista bile izvršene, a ne formalno izrečene, da pravda ne bi bila samo apstraktan ideal, nego stvarna realnost za sve građane — bez obzira na politički status, dužinu imena ili poziciju u društvu.
Ove anomalije u domaćem zakonodavstvu ne samo da narušavaju povjerenje javnosti, nego i omogućavaju da bjegunci umjesto zatvorskih ćelija, na kraju dobiju slobodu kao “nagradnu” činjenicu svog izbjegavanja pravde.
