Toliki broj puta smo čuli od predstavnika bivšeg režima, predvođenog Demokratskom narodnom partijom (DPS), da je logično da crnogorski jezik bude jedini službeni, definisan Ustavom, jer je „tako u ostalim evropskim državama“. Što, naravno, nije tačno, ali kod onih kojima takva priča „pije vodu“ lagano se prihvata i dalje se distribuira.

No, ono što smo slušali od DPS-a manje je važno kada vidimo da danas istu priču ponovo vrti dio funkcionera Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića. I, kako kažu stari, u tom grmu leži zec. Izgleda da Spajić neće da se zamjeri DPS-u, iako zna da skoro polovina građana govori srpskim jezikom, tačnije 43,18 odsto. Takođe, PES je svjestan da crnogorskim jezikom, koji je jedini službeni, govori skoro deset odsto manje nego srpskim, odnosno 34  odsto građana Crne Gore. Time najveća stranka u vladajućoj većini svjesno diskriminiše preko 40 odsto  stanovnika samo da se ne zamjeri DPS-u, jer na njih računaju kao moguće partnere kada „zagusti“.

Ignorisanje rezultata popisa

Rezultati popisa nisu samo statistički podaci, već odražavaju stvarni demografski i jezični profil države. Ignorisanje ovih činjenica slabi povjerenje građana u institucije i podriva princip jednakosti jezika. S druge strane, politička instrumentalizacija jezika i ostavljanje srpskog jezika u grupu „ostalih u službenoj upotrebi“ predstavlja klasičnu diskriminaciju prema više od 40odsto  građana.

Tvrdnje da u drugim evropskim državama službeni jezik mora biti isključivo onaj koji nosi naziv po državi, apsolutna je neistina. Primjeri Belgije i Luksemburga to potvrđuju. U Belgiji, tri službena jezika funkcionišu u skladu sa teritorijalnim i administrativnim principima. Standardnim holandskim (flamanskim) jezikom govori 59 odsto stanovništva, francuskim 40 odsto, a njemačkim jedan odsto. Uprkos razlikama, država ne potiskuje nijedan od ovih jezika; naprotiv, jezične zajednice imaju zakonsku autonomiju i zaštitu svojih prava. U Luksemburgu, trojezičnost je normativna. Luksemburški, francuski i njemački koriste se u administraciji, obrazovanju i svakodnevnoj komunikaciji, a većina građana govori više jezika. To dokazuje da država može efikasno integrisati više jezičnih zajednica, bez destabilizacije nacionalnog identiteta.

Ako Belgiji i Luksemburgu ne smeta da više jezika funkcioniše ravnopravno, zašto bi Crna Gora ignorisala činjenicu da skoro polovinu građana čini srpska govorna zajednica, i da bi njeno vraćanje u službenu upotrebu osnažilo demokratiju, pluralizam i pravnu dosljednost?

Crna Gora danas je u poziciji da usklađuje pravni status jezika sa stvarnim demografskim i kulturnim stanjem. Vraćanje srpskog jezika u službenu upotrebu nije prijetnja crnogorskom identitetu, već afirmacija jezične ravnopravnosti i demokratije, što Belgija i Luksemburg pokazuju svojim višejzičnim modelima. Dalje ignorisanje popisa i odbijanje priznavanja srpskog jezika ostaje neprihvatljiva praksa koja potkopava pluralizam i prava građana.

Tagovi