Osuđenici vode policiju sa 2:0: Za sedam dana dva bjegunca, nijedna ostavka

U Crnoj Gori je očigledno otvorena sezona bjegunaca. U samo sedam dana, policija je bila primorana da u lov na bjegunce pošalje cijelu svoju mašineriju i šta je dobila? Prvog bjegunca, Miloša Medenicu, koji je na dan kada mu je izrečena presuda od 10 godina i dva mjeseca zatvora, jednostavno odlučio da ne sazna šta znači poštovati zakon. Policija ga traži, a on se javlja kroz video klipove za koje nadležni organi utvrđuju jesu li autentični ili proizvod vještačke inteligencije.

Ne prođe ni sedmica, a već se traži i bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović, osuđena na sedam mjeseci zatvora, koja je, izgleda, odlučila da zakone i presude u Crnoj Gori shvata kao “preporuku, a ne obavezu”.

Za sedam dana dva bjegunca, a nijedna ostavka. Niko ne preuzima odgovornost, niko se ne oglašava. Bjegunci se ne nalaze ni na svojim kućnim adresama. A šta rade nadležni vrhovi policija, sudstvo, tužilaštvo, SNBA? Ništa. Ili bar ništa što bi javnost mogla da vidi i razumije. Ogromni propusti u bezbjednosnom sistemu ostaju – pa, ne baš tajna, ali očigledno nevažni za one koji bi trebalo da odgovaraju.

Da li će ovo postati praksa? Hoće li Crna Gora uskoro imati stalnu sezonu bjegunaca, sa presudama koje funkcionišu kao neobavezna preporuka i bjeguncima koji iz dana u dan testiraju efikasnost sistema?

Na kraju, građani ostaju sa pitanjem: da li uopšte postoji neko ko u ovoj državi snosi odgovornost? Ili će se i dalje gledati u ekran, pratiti potrage i šaputati: “Pa, možda se pojave… možda neće”.

Pitanje koje ostaje: hoće li ovo postati nova norma? Hoće li Crna Gora uskoro dobiti sezonu bjegunaca 2.0, gdje se presude koriste kao savetodavna literatura, a bjegunci uživaju u luksuzu pravosudne kreativnosti?