Demokratska narodna partija nedavno je podnijela Skupštini Crne Gore inicijativu za dopune zakona o nacionalnim simbolima a gdje traže da se svi poslanički klubovi izjasne po pitanju normiranja trobojke kao narodne zastave Crne Gore. Ovu inicijativu još uvijek glasnije nisu komentarisali ni iz vlasti niti iz opozicije.

Svakako, da se naslutiti kako može proći ovo glasanje te da u ovom trenutku ne postoji prevelike političke volje da se ovo pitanje riješi. Iako svi poslanici imaju određeno lično mišljenje o pomenutoj inicijativi (gdje bi možda čak većina i podržala ovaj predlog), ipak pod plaštom evrointegracija biraju da ove teme sklanjaju pod tepih, a gdje bi samo stranke sa srpskim prefiksom pomenutu inicijativu i podržale.

Podršku teško da mogu očekivati iz opozicionog DPS-a imavši u vidu da se ta stranka poslednjih 5 godina predstavlja kao čuvar Crne Gore (samo još nisu otkrili od koga). Zanimljivo, jedna od stvari koju definitivno ova partija ne bi prihvatila zasigurno je i normiranje trobojke kao narodne zastave.

Međutim – šta bi bilo kad bi bilo? Možemo se tako vratiti i u period kada je počasni predsjednik te stranke Đukanović Milo bio upravo takav funkcioner koji ima pregršt fotografija iz mlađih dana a gdje sjedi upravo pod tom trobojnom zastavom, u periodu kada je Crna Gora bila dio Savezne Republike Jugoslavije. DPS tada, kao politički nasljednik Saveza Komunista, poštovao je i podržavao gotovo sve zastave a političke turbulencije u čitavoj Jugoslaviji, pa tako i u Crnoj Gori dovele su do toga da ta politička stranka napravi diskontinuitet sa srpskom ideologijom koja je i danas prisutna u Crnoj Gori, i da realizuje simboliku Liberalnog saveza.

Međutim, trobojka i generalno srpsko pitanje ostalo je neriješeno od 2006. i realizacije novog državnog statusa Crne Gore. Srpske političke opcije, ali i srpski narod u Crnoj Gori sledećih deceniju ipo nastavlja da se bori za svoja prava, srpski jezik, trobojku kao i druge stvari bitne tom nacionalnom korpusu, ali se ne može reći da nije bilo sluha ni iz redova vladajućih stranaka.

Tako je svojevremeno i Igor Lukšić, premijer sa kvote DPS-a, i predlagao srpskim političkim opcijama koje su tada bile u opoziicji uvođenje trobojke narodne zastave, kao i rješavanje statusa srpskog odnosno crnogorskog jezika ali i da se riješi pitanje himne koja i dalje drži dvije strofe saradnika fašista Sekule Drljevića.

Lukšić je tada predložio opozicionim liderima uvođenje trobojke kao predsjedničke zastave i intoniranje prve dvije strofe crnogorske himne u svečanim prilikama, u zamjenu da opozicija u parlamentu da neophodnu dvotrećinsku podršku ustavnim promjenama u oblasti pravosuđa.

Nova srpska demokratija (NOVA) i Pokret za promene (PZP) odmah su odbile ovu ponudu smatrajući je uvredljivom.

Pored uvođenje trobojke, sa aplikacijom državnog grba, kao predsjedničke zastave i skraćenja ili izmjene poslednja dva stiha himne, Lukšić je predložio i usvajanje zakona o upotrebi službenog jezika i jezika u službenoj upotrebi.

Lukšić je u predlogu sporazuma naveo da bi se njegovim potpisivanjem stvorili uslovi za prevazilaženje svih vrsta podjela u Crnoj Gori u korist njene evropske budućnosti.

Glavni zahtjevi opozicije su da srpski jezik dobije status službenog, vraćanje trobojke kao jedne od državnih zastava, skraćenje himne, opšti reizbor sudija, kao i nezastarijevanje krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije.

Međutim, vjerovatno zbog prirode tadašnjeg režima, to je gotovo odmah odbačeno dok je danas politička situacija znatno drugačija.

– Ponudu da se pitanja srpskog jezika, statusa srpskog naroda, narodne zastave i čišćenja himne od stihova ratnog zločinca budu riješena isključivo na nivou zakona odbijamo kao nepristojnu i uvredljivu. Iznenađeni smo inovativnošću predloga po kojem bi narodna trobojka trebalo da bude opšivena žutim obrubom i zakićena crnogorskim grbom. Takva četvorobojka nije nikada postojala u crnogorskoj istoriji – kazao je tada nekadašnji funkcioner NSD-a Goran Danilović.

Međutim, kako je danas nova politička realnost a gdje je došlo do velikih političkih promjena koje je primarno donio srpski narod, dolazi se do toga da bi se srpsko nacionalno pitanje konačno moglo riješiti. Iako veliki dio parlamentarne većine želi da se ova pitanja stave pod tepih zarad evropske budućnosti Crne Gore, ne može a da se prosječan čovjek ne zapita – zar ne bi bilo bolje da u Evropsku uniju Crna Gora uđe sa svim riješenim temama i kao pomireno društvo umjesto da se to rješava kada bi već postali članica Unije?

Sva otvorena pitanja, pa i ona identitetska, bi svakako trebalo riješiti ukoliko Crna Gora želi da se predstavi kao ozbiljna država svih njenih građana a u tom svakako mogu pomoći kako PES, tako i DPS. Što da ne, možda i sam Milo Đukanović može da se sjeti svoje prošlosti i da bude jedan od inicijatora ispravljanja ove nepravde koju je i on između ostalog zakuvao.

Možda se sam i sjeti svojih nekadašnjih fotografija, pa kroz svoju istorijsku galeriju da se prisjeti zastave koja ga je u krajnjem i dovela na vlast i da istu tu zastavu vrati u institucije sistema? Šta bi bilo kad bi bilo…

Tagovi