SARAJEVSKI MEDIJI STAVILI TAČKU NA LAŽI DOMAGOJA MARGETIĆA: Falsifikati razotkriveni, hajka na Vučića pala u vodu

Tvrdnje hrvatskog novinara Domagoja Margetića o navodnoj umeiješanosti predsednika Srbije Aleksandra Vučića u takozvani „Sarajevo safari“ predstavljene su javnosti kao „ekskluzivno otkriće“, ali su se, nakon detaljne analize, pokazale kao klasična medijska podvala zasnovana na dokumentima krajnje sumnjive, a prema svemu sudeći – lažne autentičnosti, piše Alo.rs čiji tekst prenosimo integralno.

Margetić je 25. januara ove godine objavio da navodno posjeduje originalnu ratnu dokumentaciju koja, kako tvrdi, potiče iz arhive pokojnog Slavka Aleksića, bivšeg komandanta Novosarajevskog četničkog odreda. Prema toj konstrukciji, Aleksić je dio svoje arhive ostavio saborcima „za slučaj da mu se nešto desi“, a oni su je potom predali upravo Margetiću. Na osnovu tih papira, hrvatski novinar je tvrdio da je Vučić imao ulogu „vodiča i pratioca“ stranih gostiju koji su navodno dolazili u Sarajevo kako bi pucali na civile.

Međutim, detaljna istraga i uporedna analiza dokumenata koje je Margetić objavio sa verifikovanim, autentičnim aktima Novosarajevskog četničkog odreda – uključujući dokumenta korišćena u postupcima pred Haškim tribunalom – dovela je do nedvosmislenog zaključka: papiri koje Margetić plasira u javnost ne ispunjavaju osnovne kriterijume autentičnosti.

Jedan od ključnih detalja koji odmah upada u oči jeste činjenica da je Slavko Aleksić, kao komandant NČO, sve službene akte, naređenja i dopise pisao i potpisivao isključivo ćirilicom. Autentični dokumenti, koji su dio sudskih spisa u Hagu, nose njegov ćirilični potpis, ali i zvanični pečat jedinice.

Nasuprot tome, svi „dokumenti“ koje je objavio Domagoj Margetić napisani su latinicom, dok je ćiriličan samo potpis na dnu. Još ozbiljniji problem predstavlja činjenica da na tim papirima uopšte ne postoji pečat četničkog odreda, koji je bio obavezan dio svakog zvaničnog akta. Dodatnu sumnju izaziva i sam potpis – neobično izražajan i upečatljiv za dokumente koji bi, prema tvrdnjama, trebalo da budu stari više od tri decenije.

Posebno je važno istaći da je sam Slavko Aleksić, samo mjdsec dana pre smrti, u intervjuu za „Borbu“ otvoreno demantovao Margetićeve navode o Vučićevoj umešanosti u „Sarajevo safari“.

– Apsolutno nije tačno to što govori Domagoj Margetić. Vučić nikada nije bio dobrovoljac u mojoj jedinici, niti ima ikakve veze s tim. Tu nema ni kapi istine – izjavio je Aleksić, dodajući da su u njegovoj jedinici bili pravoslavni dobrovoljci iz Rusije, Grčke i Bugarske, ali da nikakvih „ljudskih safarija“ u Sarajevu nije bilo.

Aleksić je čak naveo da pouzdano zna da su se takvi zločini, ukoliko su postojali, dešavali u Mostaru, na teritorijama pod kontrolom hrvatskih snaga, a ne u Sarajevu.

Uprkos svemu, ostaje nejasno zašto bi Aleksić, koji je Margetića nazivao „ustaškim novinarom“ i najavljivao tužbe protiv njega, upravo njemu povjerio navodno najosjetljiviju ratnu arhivu.

Biografija Domagoja Margetića dodatno problematizuje čitav slučaj. Njegovu karijeru prate brojne kontroverze – od političkog angažmana u HDZ-u početkom devedesetih, preko osuđujuće presude Haškog tribunala zbog odavanja identiteta zaštićenih svedoka, do niza neprovjerenih tvrdnji o „tajnim dokumentima“ koje nikada nije uspio da potvrdi.

Sličan obrazac viđen je i u slučaju Vladimira Cvijana, za kog je Margetić tvrdio da mu je predao hiljade stranica tajne dokumentacije. I tada su najave bile bombastične, ali konkretni dokazi nikada nisu ugledali svetlost dana.

Plasiranje dokumenata sumnjive autentičnosti i njihovo nekritičko prihvatanje od strane pojedinih medija ne doprinosi rasvjetljavanju ratnih zločina, već upravo suprotno – kompromituje žrtve, relativizuje odgovornost stvarnih počinilaca i daje dodatni prostor istorijskom revizionizmu.

Priča o „Sarajevo safariju“, otvorena na ovakav način, postaje instrument političke manipulacije, a ne pokušaj istine. Umjesto pravde, dobija se još jedna medijska konstrukcija, čija je jedina svrha diskreditacija politički nepodobnih, bez obzira na činjenice i dokaze.