Sjedinjene Američke Države, čini se, spremaju se da u narednim danima izvedu napad na Iran. Iako su potencijalne mete uglavnom predvidive, ishod nije.
Dakle, ako u posljednjem trenutku ne dođe do dogovora sa Teheranom i predsjednik Donald Tramp odluči da naredi američkim snagama napad, koji su mogući ishodi?
BBC navodi sedam mogućih scenarija:
1. Ciljani udari, minimalne civilne žrtve, prelazak ka demokratiji
Američke vazdušne i pomorske snage sprovode ograničene, precizne napade usmjerene na vojne baze Iranske revolucionarne garde (IRGC) i jedinice Basidž – paravojne formacije pod kontrolom IRGC-a – kao i na lansirna i skladišna mjesta balističkih raketa i iranski nuklearni program.
Već oslabljen režim biva srušen, a zemlja se vremenom preobražava u istinsku demokratiju, omogućavajući Iranu da se ponovo uključi u međunarodnu zajednicu.
Ovo je veoma optimističan scenario. Zapadne vojne intervencije u Iraku i Libiji nisu dovele do glatkog prelaska u demokratiju. Iako su okončale brutalne diktature, uslijedile su godine haosa i krvoprolića.
Sirija, koja je 2024. godine sprovela sopstvenu revoluciju i zbacila predsjednika Bašara el Asada bez zapadne vojne podrške, zasad je prošla nešto bolje.
2. Režim opstaje, ali ublažava svoju politiku
Ovo bi se moglo nazvati „venecuelanskim modelom“, u kojem brza i snažna američka akcija ostavlja režim na vlasti, ali primorava ga da ublaži svoju politiku.
U slučaju Irana, to bi značilo da Islamska Republika opstaje – što neće zadovoljiti veliki dio stanovništva – ali da je primorana da smanji podršku nasilnim militantnim grupama širom Bliskog istoka, obustavi ili ograniči domaći nuklearni i balistički raketni program i ublaži represiju nad protestima.
I ovo je, međutim, prilično malo vjerovatan scenario. Rukovodstvo Islamske Republike već 47 godina ostaje prkosno i otporno na promjene. Deluje da sada više nije sposobno da promijeni kurs.
3. Režim se urušava, zamenjuje ga vojna vlast
Mnogi smatraju da je ovo najvjerovatniji ishod.
Iako je režim očigledno nepopularan kod velikog broja građana, a svaki novi talas protesta ga dodatno slabi, i dalje postoji snažna i sveprisutna bezbjednosna „duboka država“ sa jasnim interesom da očuva postojeće stanje.
Glavni razlog zašto protesti do sada nisu uspjeli da sruše režim jeste izostanak značajnijih prebegavanja na njihovu stranu, dok su oni na vlasti spremni da koriste neograničenu silu i brutalnost kako bi ostali na vlasti.
U haosu nakon eventualnih američkih udara moguće je da Iran završi pod vlašću snažne vojne hunte sastavljene uglavnom od pripadnika IRGC-a.
4. Iran uzvraća napadima na američke snage i susjede
Iran je obećao da će uzvratiti na svaki američki napad, poručujući da mu je „prst na obaraču“.
Iako ne može da parira moći američke mornarice i vazduhoplovstva, i dalje može da uzvrati balističkim raketama i dronovima, od kojih su mnogi sakriveni u pećinama, pod zemljom ili na zabačenim planinskim lokacijama.
Američke baze i objekti nalaze se duž arapske strane Persijskog zaliva, naročito u Bahreinu i Kataru, ali Iran bi mogao da napadne i kritičnu infrastrukturu država koje smatra saučesnicima u američkom napadu, poput Jordana.
Razoran raketni i dron-napad na postrojenja saudijskog Aramka 2019. godine, koji je pripisan iranskoj miliciji iz Iraka, pokazao je Saudijcima koliko su ranjivi na iranske rakete.
Arapski susjedi Irana u Zalivu, svi saveznici SAD, s pravom su veoma uznemireni da bi svaka američka vojna akcija mogla da se obije njima o glavu.
5. Iran uzvraća postavljanjem mina u Zalivu
Ovo se odavno smatra potencijalnom prijetnjom globalnoj plovidbi i snabdijevanju naftom, još od Iransko-iračkog rata 1980–1988, kada je Iran zaista minirao plovne puteve, a britanski minski čistači pomagali u njihovom uklanjanju.
Uski Ormuski moreuz između Irana i Omana predstavlja ključnu tačku. Oko 20% svjetskog izvoza tečnog prirodnog gasa (LNG) i između 20 i 25% nafte i naftnih derivata godišnje prolazi kroz ovaj moreuz.
Iran je izvodio vježbe brzog postavljanja morskih mina. Ukoliko bi to učinio, posljedice po svjetsku trgovinu i cijene nafte bile bi neizbježne.
6. Iran uzvraća potapanjem američkog ratnog broda
Jedan kapetan američke mornarice sa ratnog broda u Zalivu jednom je rekao da je jedna od prijetnji iz Irana koje ga najviše brinu takozvani „napadi rojem“.
To su napadi u kojima Iran lansira veliki broj dronova sa eksplozivom i brzih torpednih čamaca na jednu ili više meta, toliko da čak ni snažni sistemi bliske odbrane američke mornarice ne mogu sve da ih unište na vrijeme.
Mornarica IRGC-a već dugo je zamijenila konvencionalnu iransku mornaricu u Zalivu, a neki njeni komandanti su čak bili obučavani u Dartmutu u vrijeme Šaha.
Iranske pomorske posade veliki dio obuke posvetile su nekonvencionalnom, odnosno „asimetričnom“ ratovanju, tražeći načine da nadjačaju ili zaobiđu tehničku prednost američke Pete flote.
Potapanje američkog ratnog broda, uz moguće zarobljavanje preživjelih članova posade, predstavljalo bi ogromno poniženje za SAD.
Iako se ovaj scenario smatra malo vjerovatnim, milijardu dolara vrijedan razarač USS Cole teško je oštećen samoubilačkim napadom Al Kaide u luci Aden 2000. godine, pri čemu je poginulo 17 američkih mornara.
Pre toga, 1987. godine, irački pilot je greškom ispalio dvije rakete „Egzose“ na američki brod USS Stark, usmrtivši 37 mornara.
7. Režim se urušava, a zemlju zahvata haos
Ovo je vrlo realna opasnost i jedan od glavnih strahova susjednih država poput Katara i Saudijske Arabije.
Pored mogućnosti građanskog rata, kakav su doživjeli Sirija, Jemen i Libija, postoji i rizik da u haosu etničke tenzije prerastu u oružane sukobe, dok Kurdi, Beludži i druge manjine pokušavaju da zaštite svoje zajednice u uslovima nacionalnog vakuuma vlasti.
Veliki dio Bliskog istoka svakako bi bio zadovoljan nestankom Islamske Republike, a naročito Izrael, koji je već zadao teške udarce iranskim saveznicima u regionu i koji strahuje od egzistencijalne prijetnje iranskog navodnog nuklearnog programa.
Ali niko ne želi da vidi najveću državu Bliskog istoka po broju stanovnika – oko 93 miliona ljudi – kako tone u haos, izazivajući humanitarnu i izbjegličku krizu.
Najveća opasnost sada je da predsjednik Tramp, nakon što je okupio snažne snage u blizini iranskih granica, odluči da mora da djeluje kako ne bi izgubio obraz, što bi moglo da pokrene rat bez jasnog krajnjeg cilja i sa nepredvidivim i potencijalno veoma štetnim posljedicama.
(Alo!)
