Nevolja u raju na manjka. Da DPS i njihove pristalice imaju kolektivnu krizu identiteta odavno je poznato. Šta očekivati od onih koji su prvi kada treba napadati i prozivati Srbe, a to rade zakleti onome ko je bio najveći Srbin?! Kad se od toga profitiralo.
Kada se poslanici, odbornici i ostali iz DPS-a u svakom saopštenju ili javnom govoru hvataju za „velikosrpski nacionalizam“ i navodno urušavanje Crne Gore od „Srpskog sveta“, da li se ikada sjete izjava Mila Đukanovića devedesetih? Gdje je bio, kog je ljubio?! A ako su tako olako zaboravili Šefove riječi, kako im je tek lako oglušiti se o nekog tamo Igora Lukšića, predsjednika neke tamo Vlade i njegovih izjava iz neke tamo 2012. godine?!
Bila je 2012. kada je Igor Lukšić, DPS-vac i tadašnji premijer predložio da srpski jezik bude službeni u Crnoj Gori. Ne samo to, Lukšić je tom prilikom ponudio i da trobojka predsjednička. Isti onaj omraženi srpski jezik koji ide protiv države, na čiji pomen DPS kao operan skače. Ista ona trobojka koja je, prema njihovim riječima, bila simbol okupacije i neprijateljska zastava. Sve što DPS-u ne valja, svojevremeno je predlagao – Lukšić!
I sada kada se raznorazni Danijeli, Ivani, Zoje, Nele i ostali budu protivili čak i pomenu toga da se srpskom jeziku vrati zasluženi status i kada se budu ponovo komešali na trobojku, neka se sjete da pričaju protiv onog za šta se zalagao Lukšić.
Valjalo bi podsjetiti i da je svojevremeno Igor Lukšić predložio i da se sporni djelovi aktuelne crnogorske himne ne intoniraju u svečanim prilikama. No, to bi već bilo teško za podnijeti!
Da li su se ovo savremeni DPS i njegove nove generacije otrgli svemu onom što su oni koji su im utabali put radili? Puče bruka oko srpskog jezika, ne valja, udruži se cijela partija da se od jezika srpskog odbrani. I od, očigledno, Lukšića.
Dje je ovaj Luksic sad