Poslednjih trideset godina Crna Gora nije bila država jednakih šansi, već sistem u kojem je politika bila najunosniji biznis. Javne funkcije nijesu služile građanima, već su postale mehanizam za enormno uvećavanje lične i porodične imovine onih koji su držali poluge vlasti.

Najilustrativniji primjer tog sistema, o kojem se decenijama govori u javnosti, jeste Milo Đukanović čovjek koji je na vlast došao praktično bez imovine, u džemperu, a sa vlasti otišao kao multimilijarder. Ne samo on, već i članovi njegove porodice, kumovi, prijatelji i najbliži saradnici, tokom godina vladavine stekli su ogromno bogatstvo, o čijem porijeklu javnost nikada nije dobila uvjerljiva objašnjenja. Uprkos brojnim aferama, međunarodnim izvještajima i sumnjama koje su pratile njegovu političku karijeru, sistem je ostajao nijem jer je sistem bio njegov.

Sličan obrazac vidljiv je i u slučaju Vesne Medenice, dugogodišnje tužiteljke i predsjednice Vrhovnog suda, koja je tokom obavljanja najviših pravosudnih funkcija stekla imovinu nesrazmjernu zakonitim prihodima. Njeno ime danas simbolizuje urušavanje povjerenja u pravosuđe i potvrđuje koliko je duboko politika bila isprepletena sa institucijama koje su morale biti garant zakonitosti.

Za početak je dovoljno pretresti sliučajeve koje je istraživala NVO MANs i uvidjeti da je riječ o desetinama javnih funkiconera koji su osumjničeni, optuženi a nekima i presuđeno da su zloupotrijebili službeni položžaj i namakli ogriomnu imovinsku korist.

Državna imovina nije privatna prćija javnih funkcionera 

Ali problem ne staje na pojedincima. Isti obrazac bogaćenja važi za brojne ministre, sudije, policijske rukovodioce, poslanike i visoke državne funkcionere. Ljudi koji su na funkcije dolazili zahvaljujući političkoj podobnosti, a ne stručnosti, iza sebe su ostavljali imovinske kartone koji vrijeđaju zdrav razum. Umjesto ekonomskog rasta i boljeg standarda za građane rasli su samo njihovi kvadrati, računi i luksuz.

Upravo zato su izmjene Krivičnog zakonika i uvođenje novog krivičnog djela nezakonito bogaćenje u vezi sa vršenjem javne funkcije ključni test da li Crna Gora želi raskid s tom praksom. Prema Predlogu zakona o dopunama Krivičnog zakonika, već uvećanje imovine javnog funkcionera veće od 5.000 eura koje se ne može zakonito objasniti postaje osnov za krivičnu odgovornost. Nezakonito bogaćenje iznad 50.000 eura nosi zatvorske kazne, dok veći iznosi mogu rezultirati i do osam godina zatvora, uz obavezno oduzimanje imovine uključujući i onu skrivenu preko povezanih lica.

Ovaj zakon direktno udara u srž sistema koji je decenijama štitio političku elitu. Jer ako se zaista počne procesuirati imovina, a ne samo formalne funkcije, pred pravdom će se naći upravo oni koji su politiku koristili kao lični projekat bogaćenja.

Građanima je godinama poručivano da je sve „po zakonu“, da su milioni „porodična ušteđevina“, „nasljedstvo“ ili „uspješno poslovanje“. Ovaj zakon prvi put jasno kaže: javna funkcija nije privatni izvor prihoda, a država više ne smije biti saučesnik u pljački.

Ostaje nada  i obaveza da će predložene zakonske izmjene dobiti potrebnu većinu u Skupštini Crne Gore, kako bi se konačno uspostavio jasan i čvrst zakonski okvir. Ali usvajanje zakona je tek prvi korak. Pravi ispit dolazi tek tada: hoće li se ti zakoni zaista primjenjivati, bez izuzetaka, selektivne pravde i političkih kalkulacija.

Crnoj Gori ne trebaju zakoni koji lijepo zvuče, već oni koji se sprovode. Ako se novi zakonski okvir dosljedno primijeni, to može označiti početak raskida s tridesetogodišnjom praksom nekažnjenog bogaćenja političke klase. Ako ne — biće to još jedna potvrda da problem nikada nije bio u normama, već u spremnosti države da ih primijeni.