Dok se Crna Gora deklarativno nalazi na „evropskom putu“, iz Zagreba ponovo stižu poruke koje sve manje liče na dobronamjernu podršku, a sve više na otvorene političke pritiske. Hrvatska, koristeći svoju poziciju članice Evropske unije, nastavlja da ispostavlja zahtjeve i „obaveze“, dok se crnogorska vlast, po ko zna koji put, pravi da ne vidi i ne čuje.

Nakon sastanka hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana sa predstavnicima u regionu, iz Zagreba se šalju poruke o navodnim „obavezama Crne Gore prema Hrvatskoj“, što se u javnosti s pravom doživljava kao nova runda političkih ucjena pred ulazak u EU. Umjesto jasne i odlučne reakcije Podgorice, dobijamo – tišinu.

Postavlja se ključno pitanje: da li Crna Gora ima svoju spoljnu politiku ili se ona vodi iz drugih centara? Da li je normalno da susjedna država određuje tempo, sadržaj i cijenu našeg evropskog puta, dok se domaći zvaničnici ponašaju kao da se to njih ne tiče?

Javnost je s razlogom zbunjena. Dok hrvatski zvaničnici otvoreno govore o „neriješenim pitanjima“, „istorijskim temama“ i bilateralnim uslovima, iz Vlade Crne Gore nema ni jasnog stava, ni odgovora, ni poruke da se državna pitanja ne rješavaju ucjenama.

Ćutanje vlasti u Podgorici šalje opasnu poruku – da su pritisci dozvoljeni i da se na njih može računati. Ako se ovakav odnos nastavi, postavlja se pitanje šta je sljedeće i koliko će još zahtjeva biti ispostavljeno „zarad evropske budućnosti“.

Evropski put ne smije značiti ponižavanje države, niti prihvatanje tuđih političkih agendi. Vrijeme je da vlast u Podgorici prestane da ćuti i konačno kaže da Crna Gora u EU želi kao ravnopravna država, a ne kao predmet tuđih uslova i pritisaka.

Tagovi