Sveti Prorok Danilo beše od carskog plemena Judina. Kada Navuhodonosor razori i opleni Jerusalim, tada i Danilo, kao dečak, bi odveden u ropstvo zajedno s Judejskim carem Joakimom i mnoštvom drugih Izrailjaca iz Jerusalima u Vavilon. Tamo se on još u mladosti proslavi Božjim darovima; naročito kada mudro izobliči nepravedne i bezakone sudije Judejske i izbavi od smrti nevinu Suzanu.
U to vreme Jevreji koji se nalažahu u ropstvu Vavilonskom imađahu dva starca – sudije, koje oni izabraše da raspravljaju njihove međusobne razmirice. U određene dane ovi starci dolažahu u dom uglednog i bogatog čoveka Joakima i presuđivahu među braćom razmirice. Joakim imađaše ženu, po imenu Suzanu, kćer Helkijevu, koja beše veoma lepa i bogobojažljiva. Roditelji njeni, ljudi pravedni, behu svoju kćer vaspitali po zakonu Mojsijevu. A ova dva starca behu ljudi bezakoniti: pod vidom suda oni tvorahu nepravdu, te se na njima ispuni reč Gospodnja: „iziđe bezakonje iz Vavilona od staraca sudija“.
Ova dva starca svakodnevno posmatrahu Suzanu gde ulazi u baštu svoga muža i odlazi otuda, i u njima se pojavi pohota prema njoj. I razvratiše oni um svoj i skrenuše oči svoje da ne gledaju u nebo i da ne spominju pravedne sudove. Ali ne otkrivahu jedan drugome strast svoju, pošto se stiđahu obelodaniti to.
Svaki je od njih tražio zgodnu priliku za zadovoljenje svoje strasti. I jednom oni rekoše jedan drugome: „Hajdemo kući, jer je vreme ručku“. I izišavši oni se rastadoše. No pri povratku oni se ponovo sretoše na istom mestu; i raspitujući jedan drugoga o tome, oni priznadoše jedan drugome strast svoju. Tada se oni dogovoriše da zajedno vrebaju zgodnu priliku i nađu Suzanu samu.
I trećega dana Suzana, kao i obično, uđe u baštu samo sa dve služavke, sa namerom da se okupa pošto beše vrućina. U bašti ne beše nikoga, sem dva starca koji se behu sakrili i motrahu. Suzana reče služavkama: Donesite mi ulje i sapun, i zatvorite baštenska vrata, da se okupam.
Služavke tako i postupiše: zatvoriše vrata i odoše, ne primetivši prikrivene starce. Kad one otidoše, oba starca ustadoše, priđoše k Suzani i rekoše: Eto, vrata su baštenska zatvorena i niko nas ne vidi, a mi te želimo. Stoga pristani na naš predlog, i budi s nama. Ne pristaneš li pak, mi ćemo svedočiti protivu tebe da je s tobom bio mladić, i da si zbog toga odaslala od sebe svoje služavke. – Suzana zajeca i reče: U teskobi sam strahovitoj: ako učinim što predlažete, smrt mi je; ne učinim li, neću izbeći od vaših ruku. Bolje je za mene ne učiniti to i pasti u ruke vaše, negoli sagrešiti pred Bogom.
I povika Suzana na sav glas; povikaše takođe i starci protiv nje. I jedan otrča i otvori baštenska vrata. A kada oni što se nalažahu u kući čuše viku iz bašte, dotrčaše u baštu kroz zadnja vratanca, da vide šta se dogodilo Suzani. A kada starci rekoše reči svoje, sluge se Suzanine postideše veoma, jer se nikada tako što nije reklo o Suzani.
Sutradan, kada se narod sabra k Joakimu, mužu Suzaninom, dođoše i oba starca puni zle zamisli protiv Suzane: da je predadu na smrt. I rekoše starci pred narodom: Pošaljite po Suzanu, kćer Helkijevu a ženu Joakimovu. – I poslaše. I dođe Suzana, i roditelji njeni, i deca njena, i svi rođaci njeni. A Suzana beše vrlo mlada i veoma lepa. Bezakonici narediše da joj otkriju lice, pošto beše pokriveno, da bi se nagledali lepote njene.
A rođaci i svi koji je poznavahu plakahu. Međutim oba starca ustavši usred naroda, položiše ruke na glavu njenu. A ona plačući pogleda na nebo, jer joj se srce uzdaše u Gospoda. Tada oba starca rekoše: „Kada mi hođasmo po bašti, ova žena uđe sa dve služavke, i zatvori baštenska vrata, i odasla služavke. I dođe k njoj mladić, koji se beše sakrio tamo, i leže s njom. A mi, nalazeći se u uglu bašte i videći takvo bezakonje, pritrčasmo k njima i zatekosmo ih na delu, no mladića ne mogasmo zadržati, jer beše jači od nas, i otvorivši baštenska vrata pobeže. Ali ovu mi uhvatismo, i pitasmo je: Ko beše taj mladić? – Međutim ona ne hte da nam kaže. O tome mi svedočimo“. – I poverova im skup, kao starešinama narodnim i sudijama, i osudi Suzanu na smrt.
Tada zavapi Suzana gromkim glasom, i reče: Bože večni, Ti znaš ono što je sakriveno, i Tebi je unapred poznato sve pre no što se zbude! Ti znaš da oni lažno svedoče protiv mene, i evo ja umirem ne učinivši ništa od onoga što ovi ljudi zlobno izmisliše protiv mene“. – I usliši Gospod glas njen.
Kada Suzanu vođahu na smrt, Bog podstače Duhom Svetim mladog junošu, kome beše ime Danilo, te on gromkim glasom viknu: Čist sam ja od krvi njene! – Tada se sav narod obrati k njemu, i upita ga: Šta znači ta reč koju si rekao? – Danilo onda stavši usred njih reče: Tako li ste bezumni, sinovi Izrailjevi, te ne ispitavši stvar i ne došavši do istine o njoj, vi osudiste kćer Izrailjevu? Vratite se na sudište, jer ti starci lažno svedočiše protiv nje.
I odmah se sav narod hitno vrati, i starešine narodne rekoše Danilu: Hajde, sedni usred nas i objasni nam stvar, jer ti Bog dade starešinstvo. – I reče Danilo narodu: Razdvojte ih podaleko jednog od drugog, i ja ću ih ispitati. – A kada ih odvojiše jednog od drugog, Danilo prizva jednog od njih i reče mu: Omatoreli u zlim danima! sada se obelodaniše gresi tvoji koje si činio ranije izričući nepravedne presude: osuđivao si nevine, a opravdavao si krivce. Međutim Gospod Bog kaže: nevinog i pravednog ne ubijaj.
Zato, ako si video ovu ženu, reci pod kakvim si je drvetom video da razgovara s tim mladićem. – On odgovori: Pod mastikovim drvetom. – Danilo na to reče: Tačno si slagao* na svoju glavu, jer evo angeo Božji, koji je primio odluku od Boga, raseći će te napola. – Udaljivši ovoga, Danilo naredi da mu privedu drugoga starca, i reče mu: Pleme Hanana, a ne Judino! tebe zavede lepota, i pohota razvrati srce tvoje. Tako ste postupali vi sa kćerima Izrailjevim, i one iz straha življahu s vama; ali sada kći Judina ne podnese vaše bezakonje.
Hajde, kaži mi, pod kakvim si je drvetom video da razgovara s tim mladićem. – On odgovori: Pod zelenim hrastom. – Danilo mu na to reče: Tačno si slagao na svoju glavu, jer angeo Božji s mačem čeka da te raseče napola, da bi vas uništio.
Tada sav zbor povika gromkim glasom i blagoslovi Boga koji spasava one koji se uzdaju u NJega, i ustade na oba starca, jer ih Danilo izobliči ustima njihovim što su lažno svedočili. I postupiše s njim po zakonu Mojsijevu: ubiše ih, zbog strašnog zloumišljaja njihovog protiv bližnjega. I spasena bi u taj dan krv nevina. A Helkija i žena njegova proslaviše Boga zbog kćeri svoje Suzane zajedno s mužem njenim Joakimom i sa svima rođacima, jer se ne nađe u njoj sramna stvar. Danilo pak postade veliki pred narodom od toga dana, i potom, zbog mudrosti svoje i zbog darova Božjih što behu u njemu.
U to vreme car Vavilonski Navuhodonosor reče Asfenazu, starešini svojih dvorjana, da dovede između zarobljenih sinova Izrailjevih, i od carskoga roda, i od knezova, mladiće koji su bez ikakvog telesnog nedostatka, lepi po izgledu, i naučeni svakoj mudrosti i vešti znanju i razumni i koji mogu stajati u carskom dvoru, pa da ih uči knjigama i jeziku Haldejskom. I naredi car da im se svaki dan daje hrana sa carske trpeze i od vina koje on pije, da se hrane tri godine, a potom da dvore cara.
A među njima behu od sinova Judinih Danilo, Ananije, Misailo i Azarija. I starešina nad dvorjanima promeni im imena: Danilu dade ime Valtasar, Ananiji Sedrah, Misailu Misah, Azariji Avdenago. Danilo, zajedno sa tri druga svoja, odluči u srcu svom da ne skvrnavi sebe jelima sa carske trpeze i vinom, i stoga zamoli starešinu dvorjana da ih ne skvrnavi. I dade Bog Danilu te nađe milost i ljubav u starešine nad dvorjanima, I reče starešina Danilu: Bojim se gospodara svoga cara, koji vam je odredio jelo i piće; jer kad car vidi lica vaša lošija nego u ostalih mladića, vaših vrsnika, biću odgovoran caru glavom svojom. – A Danilo reče Amelsaru, koga starešina dvorjana postavi nad Danilom, Ananijom, Misailom i Azarijom: Ogledaj sluge svoje za deset dana; neka nam se daje povrće da jedemo i voda da pijemo. I onda neka nam se vide lica pred tobom i lica mladićima koji jedu carsko jelo, pa kako vidiš, onako čini sa slugama svojim.
I posluša ih Amelsar, i ogleda ih za deset dana. A kad prođe deset dana lica im dođoše lepša i jedrija nego u svih onih mladića koji se hranjahu carskim jelima. I uzimaše Amelsar jelo njihovo i vino, i davaše im povrće. I dade Bog svoj četvorici mladića znanje i razum u svakoj knjizi i mudrosti; a Danilu dade da razume svaku utvaru i snove. I kad prođe vreme po kome car beše rekao da ih izvedu, izvede ih starešina dvorjana pred Navuhodonosora.
I govori car s njima, i ne nađe se među svima ni jedan kao Danilo, Ananija, Misailo i Azarija; i stajahu pred carem. I u svemu čemu treba mudrost i razum, za što ih car zapita, nađe da su deset puta bolji od svih vrača i zvezdara što ih beše u svemu carstvu njegovu.
U drugoj godini svoga carovanja Navuhodonosor usni san, i uznemiri mu se duh i san ga prođe. I naredi car da sazovu vrače i zvezdare i gatare i Haldeje, da kažu caru san njegov. I oni dođoše i staše pred carem. I reče im car: Usnih san, n uznemiri mi se duh; želim da doznam šta sam snio. A Heldeji rekoše caru: Care, da si živ doveka! Ispričaj san slugama svojim, pa ćemo ti kazati šta znači.
A car odgovori i reče Haldejcima: Zaboravio sam; ako mi ne kažete šta sam snio i šta znači, bićete isečeni i kuće će se vaše pretvoriti u bunjišta. Haldeji odgovoriše caru i rekoše: Nema čoveka na zemlji koji bi mogao kazati caru to što ište; zato ni jedan car ni knez ni vlastelin nije nigda iskao tako što od vrača ili zvezdara ili Haldejca. I što car ište vrlo je teško; niti ima ikoga koji bi to mogao kazati caru osim bogova, koji ne žive među ljudima.
Car se strahovito razljuti na to, i zapovedi da se pogube svi mudraci Vavilonski. A kad iziđe zapovest, te ubijahu mudrace, stadoše tražiti i Danila i drugove da ih ubiju. Tada se Danilo obrati mudro Ariohu zapovedniku stražarskom, kome beše naređeno ubijati mudrace Vavilonske, i upita ga zbog čega je car izdao tako groznu zapovest. Arioh ispriča sve Danilu. Tada Danilo otide i zamoli cara da mu ostavi vremena, pa će kazati caru šta san znači. Car mu ispuni molbu, i Danilo se vrati kući svojoj, i ispriča sve drugovima svojim Ananiji, Azariji i Misailu, da se mole za milost Bogu radi te tajne, da ne bi i njih četvorica poginuli sa ostalim mudracima Vavilonskim. I bi tajna otkrivena Danilu u noćnom viđenju, i Danilo proslavi Boga. Onda Danilo otide k Ariohu, koga car beše odredio da pogubi mudrace Vavilonske, i reče mu: Ne ubijaj mudrace Vavilonske; izvedi me pred cara da kažem šta san znači.
Arioh odmah izvede Danila pred cara, i reče mu: Nađoh čoveka između roblja Judina, koji će kazati caru šta san znači. A car reče Danilu: Možeš li mi kazati san koji sam snio i šta znači? Danilo odgovori caru: Tajne o kojima car pita ne mogu kazati caru ni mudraci ni zvezdari ni vračari ni gatari. Nego ima Bog na nebu koji otkriva tajne i javlja caru Navuhodonosoru šta će biti u poslednje dane. Snishodljiv prema smirenju našem, On i nama otkri san tvoj; jer ja to saznadoh ne pomoću neke izuzetne mudrosti svoje nego pomoću otkrivenja milosti Boga.
San tvoj i što je videla glava tvoja na postelji tvojoj ovo je: Ti, care, na postelji svojoj razmišljaše šta će biti poslije, ko će carovati posle tebe; i Onaj koji otkriva tajne pokaza ti šta će biti. Ti, care, vide ovo: prema tebi stajaše kip velik, i svetlost mu silna, i strašan beše po izgledu. Glava tome kipu bejaše od čistoga zlata, prsi i mišice od srebra, trbuh i bedra od bakra, goleni od gvožđa, a stopala koje od gvožđa koje od gline. Ti gledaše dokle se kamen ne odvali od gore bez posredništva ruku, i udari u kip, u gvožđana i glinena stopala njegova, i smrska ih.
Tada se sve zajedno razmrska: i gvožđe i glina i bakar i srebro i zlato; i postade kao pleva na gumnu u leto; i vetar odnese sve to, i ne ostade ni traga od svega toga; a kamen koji razmrska kip posta kao gora velika i ispuni svu zemlju.
To je san tvoj, care! A on znači ovo: zlatna glava – to si ti i carevi Vavilonski koji behu pre tebe; srebro označava da će nakon tebe nastati drugo carstvo, manje od tvoga; posle toga biće treće carstvo – bakarno, koje će vladati po svoj zemlji; zatim će doći četvrto carstvo, koje će biti tvrdo kao gvožđe, i kao što gvožđe satire i troši sve, tako će i ono sve satrti i polomiti. A što si video stopala i prste koje od kala lončarskoga koje od gvožđa, to znači da će to carstvo biti razdeljeno, i nešto će u njemu biti jako a nešto trošno.
A u dane tih careva Bog Nebesni podignuće carstvo koje se do veka neće rasuti, i to se carstvo neće ostaviti drugom narodu; ono će satrti i ukinuti sva ta carstva; a samo će ostati vavek. To carstvo biće duhovno. – Eto šta znači san, i tumačenje je verno.
Tada car Navuhodonosor pade na lice svoje, i pokloni se Danilu, i zapovedi da mu prinesu dare i kad. I reče car Danilu: Zaista vaš Bog je Bog nad bogovima i Gospod nad gospodima i Car nad carevima.. kada ti je mogao otkriti ovu tajnu. – I uzvisi car Danila, i dade mu mnoge velike darove, i učini ga gospodarem svoj zemlji Vavilonskoj i poglavarem nad svima mudracima Vavilonskim. Isto tako, na Danilovu molbu, car odlikova velikim počastima drugove Danilove: Sedraha, Misaha i Avdenaga, postavivši ih nad poslovima zemlje Vavilonske.
U osamnaestoj godini ropstva Vavilonskog car Navuhodonosor načini zlatan kip, kome visina beše šezdeset lakata, a širina šest lakata; i namesti ga u polju Deiru u zemlji Vavilonskoj. I posla car Navuhodonosor da saberu Knezove, upravitelje i vojvode, starešine, rizničare, sudije, nastavnike i sve vlastele, da dođu na svečano otkrivanje kipa. I sabraše se svi, i stadoše pred kipom. A na tom istom polju Navuhodonosor načini i peć ognjenu užarenu radi pogubljenja onih koji se ne budu poklonili njegovom carskom naređenju. Tada glasnik povika iza glasa: Narodi, plemena i jezici, vama se objavljuje: kad čujete rog, svirale, kitare, gusle, psaltire, pevanje i svakojake svirke, popadajte i poklonite se zlatnome kipu, koji postavi car Navuhodonosor. A ko ne padne i ne pokloni se, onaj čas biće bačen u peć ognjenu užarenu.
Zato kada ljudi čuše rog, svirale, kitare, gusle i svakojake svirke, popadaše svi narodi, plemena i jezici, i pokloniše se zlatnome kipu. A neki Haldeji taj čas dođoše i tužiše caru Ananiju, Azariju i Misaila, rekavši: Bogovima tvojim, care, oni ne služe, i zlatnom kipu koji si postavio ne klanjaju se. – Tada car prizva optužene i upita ih, je li istina što govore o njima. A oni odgovoriše: Bog naš kome mi služimo, može nas izbaviti iz peći ognjene užarene, i izbaviće nas iz tvojih ruku, care. A i kad On to ne bi učinio, znaj, care, da bogovima tvojim nećemo služiti, niti ćemo se pokloniti zlatnome kipu koji si postavio.
Tada se Navuhodonosor napuni gnjeva i zapovedi da se užari peć sedam puta većma nego što beše običaj. Pritom car naredi najjačim ljudima u vojsci svojoj da okuju Ananiju, Azariju i Misaila, i da ih bace u peć ognjenu užarenu. Vojnici izvršiše naređenje: okovaše ih u plaštovima njihovim i u obući i pod kapama, i u svemu odelu njihovu, pa ih baciše u peć ognjenu užarenu. Pri tome izvršioce naređenja ubi plamen ognjeni pošto peć beše strahovito užarena. A ova tri muža: Ananija, Azarija i Misailo, okovani padoše usred peći ognjene užarene. I ne samo što ne doživeše nikakvu povredu, nego ustadoše i hođahu usred plamena, slaveći Boga i blagosiljajući Gospoda.
Međutim careve sluge ne prestajahu raspaljivati peć naftom, smolom, kučinom i suvarcima; i dizaše se plamen nad peći četrdeset devet lakata; i suktaše, i sagore one Haldeje koje nađe oko peći. Angeo pak Gospodnji siđe u peć, i izbaci plamen ognja iz peći, i učini te u sredini peći ćarlijaše svež vetrić; i oganj ih se najmanje ne kosnu, niti ih povredi, Niti uznemiri. Tada ova tri muža, kao jednim ustima, zapevaše u peći, blagosiljajući i slaveći Boga: „Blagosloven si Gospode Bože otaca naših, slavljen i preuzvišen vavek“…
Car Navuhodonosor, čuvši da oni pevaju, prepade se, i brže ustavši reče svojim velmožama: Ne bacismo li u peć tri čoveka okovana? Oni odgovoriše caru: Da, care. Na to reče car: Eno, vidim četiri čoveka odrešena gde hode posred ognja i nije im ništa, i četvrti kao da je Sin Božji. – Tada pristupi Navuhodonosor k vratima peći, ognjem užarene, i reče: Sedraše, Misaše i Avdenago, sluge Boga Višnjega, izidite i hodite. – I Sedrah, Misah i Avdenago izidoše isred ognja. I sabraše se knezovi i upravitelji i vojvode i većnici carevi, i videše te ljude da ih sila ognja ne potčini sebi, niti im se kosa na glavi spali, niti im se odelo promeni, niti zadah od ognja prionu za njih.
I pokloni se pred njima car Bogu, i reče: Da je blagosloven Bog Sedrahov, Misahov i Avdenagov, koji posla Angela Svoga i izbavi sluge Svoje, koje se u NJ pouzdaše. Zato evo izdajem zapovest: da se svaki, ma iz kog naroda i plemena i jezika bio, koji bi pohulio na Boga Sedrahova, Misahova i Avdenagova, iseče na komade i kuća mu se poruši, jer nema drugoga Boga koji može tako izbaviti.
Posle toga car obasu velikom čašću Tri Mladića, uzvisivši ih nad svima i udostojivši ih starešinstva nad svima Jevrejima što behu u njegovom carstvu.
Međutim Navuhodonosor, blagujući na prestolu svom, veoma se pogordi, i nakon nemnogo vremena opet usni san koji mu predskazivaše njegov pad i smirenje. U tom onu vide on drvo usred zemlje. Drvo beše veliko i jako, i visina mu dosezaše do neba, i viđaše se do kraja sve zemlje. Lišće mu beše divno i rod obilat, tako da bi se svi mogli prihraniti njime; zverinje poljsko odmaraše se u hladu njegovu, i na granama njegovim stanovahu ptice nebeske, i od njega se hranjaše svako telo.
I gle, siđe s neba Stražar i Svetac; povika jako i reče ovako: „Posecite to drvo, i okrešite mu grane, i pokidajte mu lišće, i razmetnite mu rod; neka pobegnu zveri ispod njega i ptice s grana njegovih; ali panj sa žilama ostavite mu u zemlji, i neka on, u okovima gvozdenim i usred trave poljske, osvežuje sebe rosom nebeskom, i neka boravi sa zverinjem u travi zemaljskoj; srce čovečije neka mu se promeni, i srce životinjsko neka mu se da, i sedam vremena neka prođe preko njega“.
Ovaj san uznemiri cara Navuhodonosora, i on ponovo sabra sve mudrace Vavilanske, zvezdare i gatare, ispriča im svoj san i zatraži od njih da mu objasne šta on znači. Ali mu ni jedan od njih ne umede objasniti san, dok Navuhodonosor ne prizva Danila, na kome počivaše Sveti Duh Božji. Čuvši carev san i razmislivši u sebi, Danilo reče caru: Gospodaru, neka ovaj san bude tvojim nenavidnicima, i značenje njegovo neprijateljima tvojim.
Drvo što si video, to si ti, care, koji si velik i silan, i veličina je tvoja visoka i doseže do neba i vlast tvoja do krajeva zemaljskih. No uskoro ćeš izgubiti carstvo: bićeš prognan između ljudi, i provodićeš život sa zverima poljskim, i hraniće te travom kao vola, i rosa će te nebeska kvasiti, i sedam će vremena proći preko tebe dokle poznaš da Višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga kome hoće. A što je naređeno da se oetavi panj sa žilama od drveta, to znači carstvo će ti biti vraćeno kada poznaš da nebesa vladaju. Zato, care, neka ti je ugodan savet moj: iskupi grehe svoje pravdom i bezakonja svoja milostinjom prema nevoljnima, eda bi ti Bog oprostio grehe.
Tako protumači sveti Danilo san caru. I zbi se sve što on reče. Jer pošto prođe dvanaest meseca, hodeći po carskom dvoru u Vavilonu car reče: Nije li ovo Vavilon veliki što ga ja sazidah jakom silom svojom da je stolica carska i slava veličanstva moga.
Ove reči još behu u ustima caru, a glas dođe s neba: „Tebi se govori, care Navuhodonosore: carstvo se uze od tebe! I bićeš prognan između ljudi, i živećeš sa zverinjem poljskim, i hraniće te travom kao vola, i sedam će vremena proći preko tebe dokle poznaš da Višnji vlada carstvom ljudskim i daje ga kome hoće“.
I tog časa ispuni se ova reč na Navuhodonosoru: um mu se pomrači, i on polude; zato ga u lance okovaše; i pošto mira nemaše pod krovom dvorca njega ostaviše pod otvorenim nebom; i bi prognan između ljudi, i jeđaše travu kao vo, i rosa mu nebeska kvasijaše telo, te mu kosa naraste kao perje u orla i nokti kao u ptice.
A po isteku sedam godina, u toku kojih niko ne smejaše primiti njegovo carstvo, Navuhodonosor podiže oči svoje k Nebu, i um mu se povrati; i blagoslovi on Višnjega, i pohvali i proslavi Večnoživoga, čija je vlast večna i čije je carstvo iz naraštaja u naraštaj. „I svi stanovnici zemaljski ništa nisu prema NJemu, – razmišljaše car, – i On radi što hoće s vojskom nebeskom i sa stanovnicima zemaljskim, i nema nikoga da bi mu ruku ustavio i rekao mu: šta radiš?“ U to vreme car se povrati svome umu, i na slavu carstva njegova vrati mu se veličanstvo i pređašnji ugled njegov; i dvorani njegovi i velmože potražiše ga, i utvrdi se on u carstvu svom, i veličanstvo se njegovo još više poveća.1
I življaše Navuhodonosor hvaleći, veličajući i slaveći Cara Nebesnoga. Carova on svega četrdeset tri godine, i umre u miru. Po smrti Navuhodonosora carstvo Vavilonsko nasledi njegov sin Evilmerodah. On oslobodi tamnice zarobljenog cara Judejskog Jehoniju, držanog tamo u okovima. I besedova s njim prijateljski, i dade mu presto viši od prestola careva koji behu kod njega u Vavilonu; i promeni mu tamničke haljine, i on svagda obedovaše s njim, u sve dane života svoga.
Po smrti Evilmerodaha zacari se Navuhodonosorov zet Nabonid, koji učini svojim sacarem sina svog Valtazara. Za carovanja njegova prorok Danilo se udostoji mnogih viđenja, u kojima mu pod vidom raznih zveri bi ukazano na potonje careve i carstva, na Antihrista, na svršetak sveta, i na Strašni sud.
„Videh, – kaže Danilo, – da se postaviše prestoli, i Stari danima sede: odelo mu beše belo kao sneg, i kosa na glavi kao čista vuna; presto mu beše kao plamen ognjegš, točkovi mu kao razbuktali oganj. Ognjena reka izlažaše i tecijaše ispod NJega; hiljade hiljada služaše mu, i hiljade hiljada stajahu pred njim; sud sede, i knjige se otvoriše“.
I druga strašna i užasna otkrivenja vide Danilo; o tome se dovoljno piše u njegovoj knjizi.
Jednom car Valtazar priredi veliku gozbu hiljadi velmoža svojih, i pijaše vino pred njima. Okusivši vina Valtazar zapovedi da se donesu sudovi zlatni i srebrni, koje ded njegov Navuhodonosor beše odneo iz hrama Jerusalimskog, te da iz njih piju car i velmože njegove, i žene njegove, i naložnice njegove. I donesoše sudove zlatne i srebrne, i pijahu iz njih car i velmože njegove, žene njegove i naložnice njegove. Pijahu vino, i hvaljahu bogove zlatne i srebrne i bakarne i železne i drve!ne i kamene; a Boga Večnoga, koji ima vlast nad njima, ne proslaviše. U taj čas izidoše irsti ruke čovečje, i pisahu prema svetnjaku po okrečenome zidu carskoga dvora, i car vide ruku koja pisaše.
Tada se promeni lice caru, i misli ga njegove uznemiriše, i pojas se oko njega raspasa, i kolena mu udarahu jedno o drugo. Povika car iza glasa, te dovedoše zvezdare, Haldeje i gatare; i reče car mudracima Vavilonskim: „Ko pročita ovo pismo i objasni mi šta znači, taj će biti obučen u skerlet, i nosiće zlatan lančić o vratu, i biće treći gospodar u carstvu“.
Tada pristupiše svi mudraci carevi, ali ne mogoše pročitati pisma niti objasniti caru šta znači. Zbog toga se car Vavilonski vrlo uznemiri i lice mu se sasvim izmeni; i velmože se njegove prepadoše. Radi toga u palatu gde beše gozba dođe carica – baba Valtazarova a žena Navuhodonosorova, i ispriča caru o Danilu, kako on ima u sebi Duha Božija, i kako ga je car Navuhodonosor u svoje vreme postavio za glavara svima mudracima, vračarima, zvezdarima, Haldejima i gatarima, zbog njegove velike pameti i mudrosti i umenja tumačiti snove i viđenja i razmršivati zamršene stvari.
Tada bi doveden Danilo pred cara, i car mu reče: Jesi li ti Danilo, jedan između zarobljenih sinova Judejskih, koje ded moj car Navuhodonosor dovede iz Judeje? Čuh za tebe da je Duh Božji u tebi, i svetlost i razum i mudrost velika da se nađe u tebe. Stoga pročitaj mi napisano na zidu prstima nevidljive ruke i kaži mi šta znači; a to ne mogoše učiniti mnogi mudraci, zvezdari i gatari. Ako dakle možeš pročitati ovo pismo i kazati mi šta znači, bićeš obučen u skerlet, i zlatan lančić nosićeš o vratu, i bićeš treći gospodar u carstvu mome.
Tada odgovori Danilo i reče caru: Darovi tvoji neka tebi, i počasti svoje podaj drugome; a napisano pročitaću caru, i protumačiću šta znači. – Rekavši to caru, sveti Danilo najpre spomenu caru deda njegovog Navuhodonosora kako on zbog gordosti bi kažnjen od Boga: izgubi obličje ljudsko, bi prognan od ljudi, i hranjaše se travom. Zatim Danilo izobliči cara Valtazara, govoreći mu: A ti, Valtazare, Nisi ponizio srce svoje premda si znao sve ovo.
Nego si se podigao na Gospoda nebeskoga, i sudove doma njegova oskvrniste pivši vino iz njih, ti i velmože tvoje i žene tvoje i naložnice tvoje. Pored toga ti pohvali bogove srebrne i zlatne, bakarne i železne, drvene i kamene, koji ne vide niti čuju niti razumeju; i ne proslavi Boga, u čijoj je ruci duša tvoja i svi putevi tvoji.
Pošto tako izobliči cara, Danilo se okrenu napisu na zidu i poče ga čitati. A beše napisano ovo: „Mene, Tekel, Ufarsin“. Ove reči Danilo protumači ovako: „Mene“ znači: izbroji Bog carovanje tvoje i odredi mu kraj: „Tekel“: izmeren si na merila i našao si se vrlo lak; „Ufarsin“: razdeli se carstvo tvoje, i dade se Midijanima i Persijanima.
Čuvši to, car obasu Danila počastima kao što obeća, iako beše uznemiren zbog tužnog predskazanja. Valtazar zapovedi, te obukoše Danila u skerlet, i metnuše mu zlatan lančić oko vrata; i car objavi za Danila da je on treći gospodar u njegovom carstvu.
I zbi se Danilovo predskazanje: iste te noći bi ubijen car Vavilonski Valtazar, a Darije Medijanin, zajedno sa Kirom Persijskim, preuze carstvo; a beše mu šezdeset dve godine.
U vreme svoga carovanja Darije postavi u svome carstvu sto dvadeset satrapa da budu nad svim carstvom; a nad njima postavi tri starešine, od kojih jedan beše Danilo; satrapi su bili dužni podnositi izveštaje ovim starešinama, da ne bi opterećivali cara. Danilo prevazilažaše i starešine i satrape, jer u njemu beše velik duh i car mišljaše da ga postavi nad svim carstvom svojim. Tada i starešine i satrapi gledahu da pronađu neku krivicu u Danilovom upravljanju carstvom; ali ne mogahu naći nikakvu pogrešku ni manu, jer Danilo beše veran. Tada rekoše ti ljudi: Nećemo naći protiv Danila ništa, ako ne nađemo što protiv njega u zakonu Boga njegova.
Onda te starešine i satrapi predstadoše caru i rekoše mu ovako: Care Darije, da si živ do veka! Sve starešine u carstvu tvome, namesnici i satrapi, savetnici i vojvode dogovoriše se da se donese carska odluka i oštra naredba: ko se u toku trideset dana bude molio ma kome bogu ili čoveku, osim tebi, care, taj da se baci u jamu lavovsku. Zato, care, donesi taku odluku i napiši naredbu, da bude neizmenljiva kao zakon Midijski i Persijski, i da se ne sme narušiti.
Car Darije, ne uvidevši lukavu nameru njihovu, donese odluku i izdade naredbu. A Danilo kad doznade da je naredba izdata, otide kući svojoj, gde bejahu otvoreni prozori u njegovoj sobi prema Jerusalimu, i on triputa na dan padaše na kolena i moljaše se i hvalu davaše Bogu svome, kao što on to činjaše i ranije. A oni ljudi, tajno motreći na Danila, nađoše ga gde se moli i klanja Bogu svome. Pa otidoše i rekoše caru: Nisi li, care, izdao naredbu, da svaki, koji se u toku trideset dana bude molio ma kome bogu ili čoveku osim tebi, care, bude bačen u jamu lavovsku? Car odgovori i reče: Sasvim je tako, a zakon Midijski i Persijski je nepromenljiv. – Tada oni rekoše caru: Danilo, jedan od zarobljenih sinova Judejskih, ne haje za tebe, care, ni za naredbu koju si izdao, nego se moli triputa na dan svojom molitvom.
Čuvši to car se veoma ožalosti, i naumi u srcu svom da izbavi Danila, i sve do zalaska sunca truđaše se da ga izbavi. No tužioci Danilovi pristupiše caru i rekoše mu: Znaj, care, da je zakon u Medijana i Persijana da se nikaka zabrana i naredba, koju izda car, ne menja.
Tada car naredi te dovedoše Danila i baciše ga u jamu lavovsku; pritom car reče Danilu: Bog tvoj, kome ti bez prestanka služiš, neka te izbavi. – I donesoše ogroman kamen i metnuše jami na vrata, i car ga zapečati svojim prstenom i prstenom svojih velmoža, da neprijatelji Danilovi ne bi nešto gore priredili Danilu, jer on imaše manje poverenja u zle ljude nego u krvožedne zverove. Zatim car otide u svoj dvor, i leže bez večere ne dopustivši da mu se išta donese od hrane; i san pobeže od njega. A Bog zatvori usta lavovima, i oni ne darnuše Danila.
Sutradan car ustade ujutru rano i otide brže k jami lavovskoj, i viknu gromkim glasom: Danilo, slugo Boga živoga, Bog tvoj, kome služiš bez prestanka, uzmože li te izbaviti od lavova? Danilo reče caru: Care, da si živ do veka! Bog moj posla Angela Svoga i zatvori usta lavovima, te mi ne naudiše, jer se nađoh čist pred NJim, a i pred tobom, care, me učinih zla.
– Car se veoma obradova tome, i zapovedi da izvedu Danila izjame. I izvadiše Danila iz jame, i ne nađe se povrede na njemu, jer verova Bogu svome. I naredi car, te dovedoše ljude koji behu optužili Danila, i baciše u jamu lavovsku njih, decu njihovu i žene njihove; i još ne dođoše na dno jami, a lavovi ih zgrabiše i sve im kosti potrše.
Posle toga car Darije napisa svima narodima i plemenima i jezicima što življahu u svoj zemlji: „Mir da vam se umnoži; Od mene se izdaje ova zapovest: da se u svakoj oblasti carstva moga svak boji i straši Boga Danilova, jer }e Bog živi i večni, i carstvo se njegovo neće rasuti, i vlast je njegova beskrajna. On izbavlja i spasava, i čini znake i čudesa na nebu i na zemlji; On izbavi Danila od sile lavovske“.
I bejaše Danilo u prevelikoj časti kod cara Darija kao niko drugi, i car ga imađaše kao svog najprisnijeg prijatelja. Takođe u velikoj časti kod cara behu i tri druga Danilova: Analija, Azarija i Misail.
Jevrejski istoričar Josif Flavije piše o Danilu da je on, kao prvi velikodostojnik, imao veliku vlast u carstvu Persijskom, i da je u gradu Ekbatani podigao znamenitu kulu, koja u vremenu spomenutog istoričara, nakon nekoliko stotina godina posle zidanja, izgleda nova, kao da je ovog časa sazidana. U toj kuli sahranjivahu se carevi Midijski i Persijski; a čuvanje kule beše povereno jednome od jevrejskih sveštenika.
Posle cara Darija sveti Danilo bejaše takođe u velikoj časti i kod cara Kira, jer ga Kir učini najprisnijim saradnikom svojim i posrednikom u narodu. I življaše Danilo zajedno sa carem, i beše slavniji od svih prijatelja njegovih.
Bejaše u Vavilonjana idol, po imenu Vil, kome oni svaki dan prinošahu po dvadeset velikih mera pšeničnog brašna, četrdeset ovaca, i vina šest mera. I car ga veoma počitovaše, i odlažaše svaki dan da mu se pokloni; A Danilo se klanjaše Bogu svome. I upita car Danila: Zašto se ti ne klanjaš Vilu?
– On odgovori: Zato što se ne klanjam idolima koji su načinjeni rukama ljudskim, nego se klanjam živome Bogu koji je stvorio nebo i zemlju i vlada nad svima i nad svačim. – Car gaupita: Ne izgleda li ti da je Vil živi Bog? Zar ne vidiš koliko on jede i pije svaki dan? – Danilo osmehnuvši se reče:
Ne obmanjuj sebe, care, jer je on iznutra ilovača a spolja bakar, i nikada on niti što pojede niti što popi.
Tada car, razgnjevivši se, prizva svoje žrece i reče im: Ako mi ne kažete ko svu tu hranu jede, bićete pobijeni. Ako mi pak dokažete da nju jede Vil, onda će Danilo biti ubijen zato što izgovori hulu na Vila. – Na to Danilo reče caru: Neka bude po reči tvojoj. – A Vilovih žrečeva beše sedamdeset, osim žena i dece. I ode car s Danilom u hram Vilov, i rekoše žreci Vilovi: Evo, mi ćemo izaći iz hrama, a ti, care, postavi jelo i vino, pa zaključaj vrata i zapečati ih svojim prstenom. I kada sutra dođeš i ne nađeš da je Vil pojeo sve, onda neka mi budemo pobijeni, ili Danilo koji je slagao i oklevetao nas.
Rekavši to žrečevi behu potpuno spokojni, pošto su pod trpezom bili načinili potajni podzemni hodnik i ulaz, kojim su svagda dolazili i pojedali hranu. I kad oni iziđoše, i car postavi hranu pred Vilom, Danilo naredi slugama svojim te donesoše pepeo i posuše njime sav hram u prisustvu samo cara; onda izišavši zaključaše vrata, zapečatiše ih carevim prstenom, pa otidoše. A žreci, po običaju svom, dođoše noću sa ženama svojim i decom, i sve pojedoše i popiše.
Sutradan porani car, i Danilo s njim. I upita car: Jesu li čitavi pečati, Danilo? – Čitavi su, care, – odgovori Danilo. I čim se otvoriše vrata, car baci pogled na trpezu i uskliknu gromkim glasom: Veliki si, Vile!; i nema u tebi ni kakve prevare! – A Danilo, osmehnuvši se, zadrža cara da ne ulazi unutra, i reče mu: Pogledaj na pod i rasmotri čije su ovo stope. – Car odgovori: Ovo su stope ljudi, žena i dece.
I razgnjevivši se, car naredi te pohvataše žrečeve i njihove žene i decu, i oni pokazaše potajni hodnik i vrata, kojima su dolazili i pojedali što se nalazilo na trpezi. Tada car naredi te ih pobiše, a Vila predade Danilu, i Danilo ga razbi, i hram njegov razori.
Bejaše na tom mestu velika aždaja, i Vavilonjani je počitovahu. I reče car Danilu: Eda li ćeš i za aždaju ovu reći da je bakar? Eto, ona je živa, i jede i pije; ti ne možeš reći da ovaj bog nije živ; zato, pokloni mu se. – Danilo reče: Gospodu Bogu mome poklanjam se, jer je On Bog živi. No ti, care, daj mi dozvolu, i ja ću ubiti aždaju bez mača i bez štapa. – Car odgovori: Dajem ti dozvolu. – Tada Danilo uze smolu, mast i vunu, ukuva ih zajedno, pa načini od toga grudvu, i baci je u usta aždaji; ova je pojede, i prepuče. I reče Danilo: Eto vaše svetinje!
No kada Vavilonjani čuše za to, silno uzroptaše i ustadoše protiv cara, i rekoše: Car postade Jevrejin: razbi Vila, ubi aždaju, pobi žrečeve. – I došavši k caru, rekoše mu: Predaj nam Danila, inače ćemo ubiti tebe i dom tvoj. – I kada car vide da oni uporno nastojavaju na tome, on bi prinućen da im preda Danila. A oni ga baciše u jamu lavovsku. I on provede tamo šest dana. U jami pak nalažahu se sedam lavova, i davahu im svaki dan po dva teleta i po dve ovce. No ovom prilikom ne dadoše im uobičajenu hranu, da bi oni pojeli Danila. Međutim Bog zatvori usta lavovima, kao i ranije; i Danilo boravljaše s njima u jami kao sa krotkim jaganjcima.
U Judeji pak bejaše prorok Avakum: On skuva čorbu, udrobi hleb u nju, i ponese žeteocima na njivu. No Angeo Gospodnji reče Avakumu: Odnesi taj obed što imaš u Vavilon k Danilu u jamu lavovsku. – Avakum reče: Gospodine, Vavilon nikada video nisam, i jamu ne znam. – Tada ga Angeo Gospodnji uhvati za teme, i držeći ga za kosu postavi ga u Vavilonu iznad jame silom duha svoga. I viknu Avakum govoreći: Danilo! Danilo! uzmi obed koji Bog posla tebi. – I reče Danilo: Ti se opomenu mene, Bože, i ne ostavi one koji Te ljube. – I ustade Danilo, i jede. A Angeo Božji u tren oka postavi Avakuma na njegovo mesto.
U sedmi dan dođe car da ožali Danila. I prišavši k jami on zaviri u nju, i gle, ugleda Danila gde sedi u njoj. I kliknu car gromkim glasom, i reče: Veliki si, Gospode, Bože Danilov, i nema drugoga osim Tebe! – I naredi car te izvadiše Danila iz jame, a vinovnike njegovog stradanja baciše u jamu, i lavovi ih tog časa pojedoše u prisustvu Danilovom.
Danilo i tri prijatelja njegova doživeše duboku starost.
Sveti Kiril Aleksandrijski, i neki drugi, pišu da po smrti Navuhodonosora i ostalih careva, kod kojih Danilo i njegovi prijatelji behu u časti, nastade drugi car, po imenu Kambiz. Doznavši za veru njihovu, on ih izvede na ispitivanje. No kada ga oni izobličiše zbog njegovog zloverja, on naredi da se odseče glava najpre Ananiji. Azarija pak raširi svoj ogrtač, i primi na nj odsečenu glavu Ananijinu. A odsečenu glavu Azarijinu primi Misail. Glavu pak Misailovu, podmetnuvši svoj ogrtač, primi Danilo.
Naposletku, odsekoše glavu i Danilu. Povestuje se da po posečenju njihovom svačija glava se prilepi k svome telu, i Angeo Gospodnji, uzevši tela svetih, odnese ih na goru Geval, i tamo ona biše položena pod kamen. Nakon pak četiri stotina godina, u dan vaskrsenja Gospoda našeg Isusa Hrista, vaskrsnuše i oni zajedno sa nekim drugima, i javiše se mnogima, pa opet usnuše. A sveti Oci odrediše da se spomen njihov praznuje na sedam dana pred Hristovo Rođenje, pošto i oni behu iz plemena Judina, iz koga i Spasitelj naš vodi Svoje poreklo po telu, te se na taj način javlja kao srodnik po telu ovih svetitelja.
Molitvama ovih svetitelja neka ustroji u miru življenje naše Hristos Bog naš, kome slava sa Ocem i Svetim Duhom vavek. Amin.
(SPC)
