Spajić izabrao prioritet: Za Štokera i filharmoniju u Beču ima vremena, za Botun – nema!

Nova godina, barem po protokolu, počinje uz muziku, osmijehe i diplomatske poruke o „dobrim prijateljima i susjedima“. Savezni kancelar Austrije Kristijan Štoker i premijer Crne Gore Milojko Spajić narednog četvrtka zajedno će sjedjeti u Beču, na tradicionalnom novogodišnjem koncertu, kao simbol bliskih odnosa i evropskog duha.

I sve bi to bilo uobičajeno da u isto vrijeme, nekoliko stotina kilometara južnije, postoji mjesto za koje premijer – očigledno – nema vremena.

Botun.

Dok se u Beču razmjenjuju protokolarne poruke i nazdravlja novoj godini, građani Botuna već mjesecima traže elementarnu stvar: da ih neko iz Vlade sasluša. Ne da im se objašnjava sa distance, ne da im se poručuje saopštenjima, već da se pojavi onaj koji donosi odluke i pogleda ljude u oči. Za Botun nema koncerta, nema protokola, nema termina u kalendaru.

Paradoks je očigledan. Za bečku filharmoniju ima vremena. Za diplomatske geste ima vremena. Za fotografije i poruke o „evropskim vrijednostima“ ima vremena. Ali za lokalnu zajednicu koja se poziva na Ustav, referendum i pravo da odlučuje o sopstvenom životnom prostoru – vremena nema.

Ovakav raspored prioriteta šalje jasnu poruku. Spoljna slika je važnija od unutrašnjeg problema. Evropski saloni su prijatniji od botunskih šatora. Muzika u Beču zvuči bolje od glasova građana u Zeti.

Ako se nova godina zaista započinje sa dobrim prijateljima i susjedima, onda se nameće jednostavno pitanje: zašto među njima nema Botunjana? Zašto premijer koji bez dileme putuje u Beč, uporno izbjegava da ode nekoliko kilometara dalje od Podgorice?

Možda će se sa bine u Beču govoriti o dijalogu, poštovanju i evropskim standardima. Ali dok ti standardi ne važe i za Botun, sve ostalo ostaje samo lijepo upakovana muzika – bez sluha za one koji žive ovdje.