Traži pare od države, a ćuti o milionima iz prošlosti: Gdje je završio novac Savezne vlade namijenjen obnovi Murina posle bombardovanja?

List Dan nije nastao kao privatni preduzetnički poduhvat niti kao plod tržišne inicijative. Osnovala ga je Savezna vlada Jugoslavije i godinama finansijski pomagala. To je činjenica poznata javnosti i dokumentovana u tadašnjim državnim odlukama. Upravo zato, svaka današnja priča o „nezavisnom privatnom mediju“ zaslužuje ozbiljno podsjećanje na porijeklo tog projekta.

Ono što javnost s pravom traži nijesu suze nad sudbinom lista, već odgovori na pitanja koja decenijama vise u vazduhu. Kako je nešto što je osnovano i finansirano državnim novcem završilo kao privatni biznis jednog čovjeka? Kojim putem je došlo do prisvajanja, i po kojoj osnovi? Ko je donio odluke, ko ih je sproveo i ko je od toga imao direktnu korist?

Posebno je važno pitanje pomoći Savezne vlade namijenjene Murinu nakon bombardovanja. Postoje ozbiljne sumnje i otvorena pitanja o tome kako je dio tog novca završio u privatnoj štampariji u Rogamima, umjesto tamo gdje je bio namijenjen. Koliki su iznosi u pitanju? Ko je raspolagao tim sredstvima? Da li je sve urađeno u skladu sa zakonom? Javnost ima pravo da zna.

Isto važi i za privilegije koje su godinama dodjeljivane. Kako je ovome što danas leleče i kuka na podgoričkom pazarištu u vrijeme vladavine DPS-a omogućena gradnja objekta na brdu Gorica, u zaštićenoj zoni, dok su obični građani za mnogo manje zahvate dobijali zabrane i kazne? Ko je potpisao dozvole, i po kojim kriterijumima?

Zato je licemjerno danas govoriti o „gašenju nezavisnog novinarstva“ i tražiti da država finansira privatni projekat koji je, po mnogim osnovama, nastao upravo zahvaljujući državi – i to onoj koja se godinama napadala. Ovo nije vapaj za slobodom medija, već pokušaj da se javnim novcem sanira propali privatni biznis.

Ne tuguje se danas zbog Dana kao novine. Tuguje se zbog činjenice da su presušili privilegovani tokovi novca, da su zatvoreni džepovi koji su godinama bili širom otvoreni, i da više nema političke zaštite koja je omogućavala da se sve to naziva „nezavisnošću“.

Ako neko želi pomoć države, neka prvo objasni kako je došao do onoga što danas naziva svojim. Neka odgovori na pitanja o novcu, o imovini, o povlasticama. Bez toga, svaka priča o ugroženim medijima zvuči kao ono što u suštini jeste – pokušaj da se prošle privilegije pretvore u buduće subvencije.

Država nije dužna da finansira nečiji privatni pad. Javnost jeste dužna da traži istinu.