U crkvenim službama povodom praznika Rođenja Hristovog postoje tri posebne nedjelje, dvije prije, a jedna poslije Božića. To su Nedjelja Praotaca, Nedjelja Otaca i Nedjelja Bogootaca. U Nedjelju Praotaca (u srpskom narodu poznatoj kao Materice) pominjemo na bogosluženjima sve rodonačelnike Naroda Božjeg, od Adama do Josifa, zaručnika Marijinog. Pominjemo i sve proroke koji su propovjedali o Hristu, od Samuila do Jovana Krstitelja.
U Nedjelju Otaca (u nas poznatoj kao Oci) proslavljamo sve Isusove pretke po tijelu koji se navode u rodoslovu u Jevanđeljima od Mateja i Luke. U Nedjelju Bogootaca, poslije Praznika Rođenja Hristovog, činimo uspomenu na Pravednog Josifa, zaručnika Marijinog i na cara Davida kao direktnog pretka Isusovog.
Dočekujući praznik najsvetijeg Rođenja na zemlji, srpski narod i Srpska Crkva u tri nedjelje pred ovaj praznik obilježavaju naše ovozemaljske porodice, a koje su Crkve u malom i slike ljubavi Božje u Svetoj Trojici. Dakle, to je tipično srpsko slavljenje, kao što je i krsna slava tipična srpska svetkovina.
U knjizi Veronauka u kući iz 1982. godine piše: „Pripremi ovog najradosnijeg dana, isključivo u našem srpskom narodu, posvećene su naročito tri posljednje nedjelje pred Božić, za koje naš narod ima i specijalne nazive: Djetinjci, Materice i Očevi, kao i za dane uoči samog praznika: Tucindan i Badnjidan.“
U ovim pripremnim nedjeljama pred Božić narodni običaji su, uglavnom, svuda isti. Najprije oci i majke, u treću nedjelju pred Božić, koja se zove Djetišnjci, izjutra rano „vezuju“ svoju djecu, negdje čak i onu u kolijevci, a djeca im se „dresu“. Pošto je to uvijek nedjelja po Svetom Nikoli, to obično „Sveti Nikola ujutru donosi djeci poklone“.
U drugu nedjelju pred Božić, koja se zove Materice, oci i djeca „vezuju“ majke (matere), a one im se „dresu“. U nedjelju pred sam Božić, koja se zove Oci, majke i djeca „vezuju“ oce, a oni im se „dresu“. Ovo uzajamno „dresenje“ je uzajamno činjenje poklona ljubavi, što stvara prazničnu, svečanu atmosferu u porodičnim hrišćanskim krugovima. Takvu prazničnu atmosferu stvorili su istočni mudraci Svetoj porodici Bogodjeteta poklonivši Mu se u Vitlejemskoj pećini, uz darove: smirne, tamjana i zlata.
Simbolika ovog uzajamnog „vezivanja“ i „dresenja“ djece i roditelja jasna je: pripremamo se za doček najradosnijeg praznika hrišćanskog – Božića, koji je pomirio čovjeka sa Bogom odresivši ga veza grjehovnih, a vezavši ga novom vezom ljubavi za Boga. U želji, dakle, da Njegov dolazak sačekamo vezani najčvršćim vezama međusobne ljubavi, jer je i On – Božić – Ljubav, koja je „sveza savršenstva“, i mi se o Djetišnjcima, Matericama i Ocima međusobno „vezujemo“ i „dresimo“.
To vezivanje i dresenje prevazilazi naše porodične krugove i prostire se na rođake, prijatelje i sve naše poznanike, i tako nastaje spontano opšte srpsko, pravoslavno-hrišćansko proslavljanje vezivanja i dresenja pred nastupajući praznik Rođenja Spasiteljevog, koji je odresio Adama i Evu od vječne smrti i podario im život vječni.
I tako, isključivo srpski narod je osmislio na svom sopstvenom iskustvu naš hrišćansko-pravoslavni kalendar, koji je ujedno i srpski narodni kalendar. Djetišnjci, Materice i Oci su, dakle, naši narodni praznici nanizani u predprazništu Rođenja Hristovog, tako da su u sredini Materice, dan majki, jer je majka veza po kojoj „da nije majke, ni svijeta ne bi bilo“.
Materice su praznik Svetih srpskih majki, Djetišnjci su dan Svete srpske djece, a Oci – dan Svetih srpskih očeva, čiji se broj ne može izbrojati (str. 60-61).
Protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić
(Svetigora)
