Dok se javni prostor danima zatrpava optužbama na račun Aleksandra Vučića – od evropskih blokada do regionalnih kriza – ispod tog zaglušujućeg šuma prolazi gotovo neprimijećen jedan podatak koji zaslužuje ozbiljnu pažnju: Vlada Crne Gore i premijer Milojko Spajić posluju sa bankom u većinskom vlasništvu Ace Đukanovića, brata Mila Đukanovića.

Prema dostupnim informacijama, tokom emisije državnih obveznica značajan dio novca plasiran je upravo preko Prve banke, institucije koja je godinama bila simbol privilegovanog položaja i sporne povezanosti politike i finansija. Umjesto odgovora na pitanja o porijeklu kapitala, ranijim aferama i odgovornosti za finansijski sunovrat bankarskog sistema, javnost danas gleda kako se tom istom krugu omogućava nova, sigurna i institucionalno verifikovana zarada.

Foto: Prtsc

To otvara logično pitanje: zašto se ne govori o tome? Zašto nema političke buke oko činjenice da država, koja se navodno obračunava sa nasljeđem DPS-a, pravi poslove sa najbližim porodičnim krugom Mila Đukanovića? Zašto se pažnja sistematski preusmjerava na spoljne mete, dok se unutrašnje teme guraju pod tepih?

Odgovor je, po svemu sudeći, jednostavan i politički funkcionalan. Kada se u javnosti podigne dovoljno dima – optužbama, spinovima i stalnim prizivanjem „krivca iz regiona“ – stvarni problemi postaju nevidljivi. Buka služi da prikrije suštinu. A suština je da se, i nakon promjene vlasti, pojedini ekonomski i finansijski aranžmani nastavljaju po starom, samo uz novo političko pokriće.

U tom kontekstu, napadi na Vučića nijesu izolovani incidenti niti plod impulsivne retorike. Oni postaju dimna zavjesa. Dok se javnost bavi regionalnim sukobima, propušta se da se postavi ključno pitanje: kako je moguće da se brat bivšeg predsjednika, simbol jedne epohe korupcije i zarobljene države, danas pojavljuje kao profitabilan partner države?

Ako je borba protiv DPS-a bila temelj političke promjene, onda se ona ne može voditi selektivno. Ne može se s jedne strane govoriti o raskidu sa prošlošću, a s druge strane praviti aranžmane koji toj istoj prošlosti donose novu finansijsku korist. To nije reforma – to je kontinuitet, upakovan u drugačiju retoriku.

Zato je važno razdvojiti dvije stvari: galamu i činjenice. Galama služi da skrene pažnju. Činjenice ostaju. A činjenica je da javnost ima pravo da zna zašto država posluje sa strukturama koje su decenijama bile sinonim za zloupotrebe, i ko je donio odluku da se taj odnos normalizuje.

Dok se ta pitanja ne otvore, svaki pokušaj da se krivica prebaci van granica Crne Gore djelovaće kao ono što jeste – politička distrakcija. A distrakcije su, u pravilu, najpotrebnije onda kada se želi sakriti nešto mnogo bliže i mnogo ozbiljnije.

Tagovi