Anatomija jednog progona: Sve su probali protiv Vučića – ostalo im je još samo da mu zabrane kandidaturu!

Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV Prva za Crnu Goru i osnivač portala Borba

Ako se unazad nekoliko godina hladno i bez emocija posmatra politički i medijski tretman Aleksandra Vučića, obrazac postaje kristalno jasan. Ne radi se o nizu nepovezanih incidenata, kritika ili kampanja, već o dugotrajnom, planskom i višeslojnom pokušaju političkog uklanjanja. Ne poraza na izborima – već uklanjanja kao takvog.

PRVA FAZA: Ulica kao instrument pritiska

Sve je počelo onako kako počinje kada se izgubi strpljenje za politiku – ulicom. Protesti bez jasnog programa, bez političke artikulacije, ali sa jasnom porukom destabilizacije. Cilj nije bio promjena vlasti kroz izbore, već stvaranje slike haosa, vanrednog stanja i „neizdržive atmosfere“.
Nijesu uspjeli. Država nije pala, institucije nijesu kolabirale, a većina građana nije prihvatila narativ permanentne pobune.

DRUGA FAZA: Laž kao metoda obračuna

Kada ulica nije dala rezultat, na scenu stupa industrija laži. Svakodnevne fabrikacije, poluinformacije, „anonimni izvori“, regionalni portali i sinhronizovani narativi. Vučić je proglašavan krivcem za sve: od unutrašnjih političkih kriza u susjednim državama, preko sportskih poraza, do evropskih odluka na koje Srbija nema nikakav uticaj. Ni to nije uspjelo. Laž koja se ponavlja gubi snagu kada se sudari sa elementarnom logikom.

TREĆA FAZA: Dehumanizacija

Kada politička kritika i laži ne proizvedu željeni efekat, slijedi najopasnija etapa – dehumanizacija. Vučić više nije politički protivnik, već „problem“, „prijetnja“, „monstrum“, figura na koju se projektuje svako zlo regiona. Cilj više nije ubjeđivanje, već emocionalno iscrpljivanje javnosti – da se prestane slušati, da se prestane razmišljati, da ostane samo odbojnost. Ali ni to nije dalo rezultat. Naprotiv – kod dijela građana izazvalo je kontraefekat.

ČETVRTA FAZA: Regionalizacija krivice

Uslijedilo je prebacivanje sopstvenih neuspjeha na „regionalnog krivca“. Ako Crna Gora ne napreduje ka EU – kriv je Vučić. Ako Bosna ima političku krizu – kriv je Vučić. Ako neko u regionu ne isporuči reforme – opet Vučić.
To nije politika. To je alibi. Alibi za sopstvenu nesposobnost.

FINALNA FAZA: Kriminalizacija kao političko sredstvo

Sada dolazimo do kraja scenarija. Posljednje karte. Najprljavije i najopasnije. Izmišljeno ili nategnuto krivično djelo nije sredstvo pravde, već alat političke eliminacije. Cilj nije presuda – cilj je zabrana kandidature. Uklanjanje iz izborne trke. Administrativni poraz protivnika koga nijesu uspjeli da pobijede politički.
To je priznanje poraza. Jer onaj ko vjeruje da može pobijediti na izborima, ne traži zabranu protivnika.

Zašto ova strategija propada

Problem kreatora ovog plana je jednostavan: svaka faza ove hajke dodatno je učvršćivala Vučićevu političku poziciju. Zato što je javnost prepoznala obrazac.
Građani vrlo jasno razlikuju političku borbu od institucionalnog progona, kritiku od eliminacije, izbore od zabrane.

Paradoksalan, ali logičan ishod je sljedeći:

što je kampanja bila prljavija – rejting je rastao;

što su optužbe bile besmislenije – podrška je bila šira.

Ovo više nije priča o jednom političaru. Ovo je priča o tome da li se vlast osvaja povjerenjem građana ili administrativnim uklanjanjem protivnika. Ako finale političke borbe postane sudska zabrana kandidature, onda izbori prestaju da imaju smisao.

I još nešto: svi ovi pokušaji nijesu oslabili Vučića. Naprotiv. Svaka nova prljava kampanja, svaka fabrikacija, svaka regionalna histerija učinila je da dio javnosti u njemu vidi ne samo političkog lidera, već simbol otpora prema nametnutim narativima i spoljnim tutorstvima. Njegov rejting nije rastao uprkos tim napadima, već upravo zbog njih.

Ako se demokratija svede na to ko će kome zabraniti da učestvuje – poraz nije ličan. Poraz je sistemski.

Zato ova završna faza nije demonstracija snage.

Ona je dokaz straha.

I panike!