Što se tiče morala, morali su

Predsjednik DPS-a Danijel Živković održao je u Herceg Novom govor koji je, više nego politički, djelovao kao pjesnička autobiografija partije koja 30 godina nije vidjela vlast – jer je bila vlast.

Sa skupa je poručeno da „danas nije lako biti u DPS-u“, ali da je pripadnost toj partiji „dostojanstven, častan i pošten odnos“ prema istoriji, građanskom konceptu i Evropi.

Problem je, međutim, što je upravo DPS u kolektivnom pamćenju građana ostao simbol suprotnog – korupcije, partijskog zapošljavanja, kriminalnih afera, privatizacionog pustošenja i institucionalnog bezakonja.

Kada Živković kaže: „Ođe stoje pošteni ljudi koji žele pravo da odlučuju o svojoj državi“, postavlja se logično pitanje: ko im je branio da o tome odlučuju pune tri decenije dok su držali svu vlast?

Ili su možda tek nakon gubitka fotelja otkrili da postoji „moralna vertikala“?

Ko da im (o)prosti odnos sa Zapadom?

Posebno je upečatljiva teza potpredsjednika Ivana Vukovića da su „svi danas protiv DPS-a“ ne zbog onoga „što nije bilo kako treba“, nego upravo zbog onoga što je, navodno, bilo ispravno:

„Ne opraštaju nam pravo da odlučujemo o samima sebi, ne opraštaju nam pogled ka Zapadu…“

Tako je! Taj pogled ka Zapadu je uvijek bio ključni problem koji su građani imali sa DPS-om. Građani su zapravo skinuli DPS zato što su mnogo dobri ljudi, demokratskih vrijednosti, čiji je kamen spoticanja bio pogled ka Zapadu!? Taj pogled ih je koštao, taj pogled im se ne prašta.

Građani nisu kaznili DPS zbog šverca, afera, tajkunizacije države i zarobljenih institucija, već zbog tog pogleda ka Zapadu.

Da li (ni)je manje crnogorsko ako je srpsko, ili obratno?

Najproblematičniji dio govora ipak dolazi na kraju, u patetičnoj završnici Ivana Vukovića:

„…i zato što ovaj grad nije manje crnogorski zbog toga što u njemu većinski žive Srbi“.

Ova rečenica, izgovorena valjda kao kompliment, zapravo otkriva mnogo više nego što govornik želi.

Šta to uopšte znači?

Da li je ikada bilo racionalne sumnje da je Herceg Novi „manje crnogorski“ zato što u njemu žive Srbi? Da li Srbi nisu dio Crne Gore? U krajnjem, svaki Srbin s pravom smatra da je srpstvo upravo neodvojiv, integralni dio svega crnogorskog.

Ali, uzimajući u obzir da Vuković još nije došao do te spoznaje, treba pitati ono što je tu od najvećeg značaja – da li bi istu rečenicu Vuković izgovorio u Rožajama?

Da li bi tamo rekao: „Ovaj grad nije manje crnogorski jer u njemu većinski žive Bošnjaci“?

Da li bi takvu izjavu smatrao nepotrebnom, neukusnom, možda čak i diskriminatorskom?

Da li se samo Srbi moraju pravdati što postoje?

Zašto se, onda, samo jedna nacija izdvaja kao nešto što treba dodatno „opravdati“? Kako se to poklapa sa tim „pogledom ka Zapadu“?

Ovo suštinski treba doživjeti kao nesvjesno priznanje da je vlast DPS-a, koja se decenijama predstavljala kao „građanska“ i „okrenuta Zapadu“, na Srbe gledala kao na problem koji treba prevaspitati, relativizovati ili marginalizovati.

Iz datih govora su i pristalice DPS-a sigurno mogle pomisliti samo jedno: „Ako ko dokrajči DPS, biće to ova dvojica!“

Tagovi