Borbe Jakova nejakog: Predsjednik koji sebe uvjerava da je samo on u pravu

Kada se ne slika po aerodromima i ambasadama, predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, na domaćem terenu kao da takmičarski sakuplja mini-skandale. Na međunarodnoj sceni djeluje tiho posebno kada se protiv crnogorskih građana oglase Hrvati, ali zato u Crnoj Gori nastupa kao da su svi građani statisti u njegovom ličnom predsjedničkom spektaklu.

Naravno, vjerovatno i sam zna da nije baš vrhovno božanstvo. Ali lijepo je, valjda, ponekad vjerovati u bajke, posebno kada se spremaš da osnuješ političku partiju. Uostalom, treba održavati vidljivost, čak i kad razloga za pojavljivanje baš i nema, a Jakov uvijek nekako pronađe način da bude aktuelan.

Često ponavlja kako je dobio 221.592 glasa, kao da su svi ti ljudi glasali za njega, a ne samo protiv nekog drugog. Ali dobro, pustimo čovjeka da sanja. Mada, da se izbori ponove, djeluje da bi i desetina te cifre bila izazov. I tako, naš „slučajni predsjednik“, kako ga nazivaju oni koji nijesu oduševljeni njegovim radom, nastavlja hod po tankoj političkoj žici, ubjeđujući sebe da je centar gravitacije, jer druge u to više teško može ubijediti.

A saga o prženim priganicama, taj istorijski spor 21. vijeka, i dalje se nekako provlači. No sukob s vicepremijerom Nikom Đeljošajem , drama koja je počela zbog zakona o porezu, a završila se razmjenom optužbi, pritužbi, odbijenih prijava, uvrijeđenih strana i političkog teatra u kojem svako tvrdi da je baš on ugroženi junak. Milatović je tvrdio da su neke poruke upućene njemu bile prijeteće, Đeljošaj da nije. Tužilaštvo je stavilo tačku na tu priču navodeći da nema elemenata prijetnje. Jakov je na kraju optužio tužioce da više liče na Đeljošajeve advokate nego na zaštitnike pravde. Nakon što je dao žalbu na odluku podgoričkog ODT-a da nema elemenata krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti, i Više državno tužilaštvo u Podgorici odbilo je pritužbu Jakova MIlatovića na odluku ODT Podgorica da se obaci krivična prijava protiv potpredsjednika Nika Đeljošaja. Slučaj je nastao kada je nakon vraćanja parlamentu na ponovno odlučivanje zakona o porezu na nepokretnosti, Đeljošaj je kao resorni ministar optužio Milatovića da je odbio da proglasi propis zbog kumovskih veza, dok je šef države pozvao premijera Milojka Spajića da smijeni vicepremijera. Đeljošaj je napisao Milatoviću da nije trebalo da vrati zakon i da očekuje reakciju Albanaca sa svih nivoa i gdje god imaju uticaj, te mu poručio da će dobiti odgovor kakav zaslužuje. To je MIlatović protumačio kao otvorenu prijetnju predsjedniku, te da su nakon Đeljošajevih prijetnji uslijedile nove u javnosti poput: ‘izbio bih te prutom kao djecu’, psovke upućene njegovoj majci i upozorenje da ‘nije dobrodošao u Malesiji’. Milatović je optužio Tužilaštvo da je advokat potpredsjednika Vlade, a ne zaštitik prava.

Ali, kažu zlobnici, možda bi danas imao više javne podrške da je ranije znao stati u odbranu i onih političara koje nije volio. Kao u staroj basni: dok se kokoške hvataju redom, pijetao se pravi da se njega to ne tiče,  sve dok i on sam ne završi u loncu. Tako nekako izgleda i ova situacija: Jakov sada očekuje od drugih da ga brane, ali ne mogu se baš sjetiti kada je on branio druge.  Svi se uglavnom sjećao kako koalira s pojedinim političkim grupacijama, iako se to direktno kosi s onime što je kao predsjendički kandidat najvljivao. No, o tome će suditi birači na prvim sledećim izborima.

A onda imamo i epizodu sa Zećanima i protestima zbog kolektora. Predsjednik je tu ostao tih, kao da je gledao reprizu emisije koju je davno isključio. Građani tvrde da se bore za zdravlje i prava, ali on se nekako nije našao pozvan da im pruži podršku. No dobro,  možda bi reagovao da je riječ o nekoj NVO grupici s evropskim pečatom, jer takve teme, izgleda, bolje prolaze.

I tako, polako ali sigurno, predsjednik sebe dovodi u poziciju da bude jedina osoba koja još vjeruje u sopstvenu nepogrešivost. A kada si sam sebi jedini navijač, onda se to ne zove samopouzdanje, već politička samoobmana. I zato ga i zovu Jakov nejaki.