Ne smije da zucne: Spajić nijem pred Ibrahimovićem, DPS kadrovima i zahtjevima Zagreba

Uloga premijera podrazumijeva političku odgovornost, ali i jasnu liniju autoriteta prema sopstvenoj Vladi, koalicionim partnerima i međunarodnim sagovornicima. U slučaju Milojka Spajića, međutim, sve je više primjera koji ukazuju na zabrinjavajući obrazac – izostanak reakcije tamo gdje bi ona morala biti glasna, jasna i državnički utemeljena.

Premijer ne nalazi za shodno da reaguje kada njegov ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović u ministarstvo uvodi kadrove prepoznate kao dio starog režima, uključujući i Ranka Krivokapića, simbol politike od koje se, makar deklarativno, nova vlast distancirala. Još je problematičnije što Spajić ćuti i onda kada njegova sopstvena partija, po dubini i širini sistema, preuzima obrasce kadrovske politike DPS-a, bez ikakvog pokušaja da se napravi jasan diskontinuitet sa praksama koje su građani odbacili 2020. godine.

Isto ćutanje primjetno je i u odnosima sa susjedima. Kada hrvatski zvaničnici javno i bez diplomatskih rukavica postavljaju zahtjeve prema Crnoj Gori – bilo da je riječ o Morinju, brodu „Jadran“ ili potencijalnim odštetnim pitanjima – izostaje odgovor koji bi štitio dostojanstvo države. Još teže je objasniti zašto se u tim kontekstima nikada ne čuje ni riječ o crnogorskim žrtvama, o mučenim i ubijenim ljudima u Lori, o kostima koje i dalje čekaju pravdu i elementarno priznanje.

Takva selektivna tišina ne može se pravdati pragmatizmom, niti se može sakriti iza fraze o „evropskom putu“. Evropska politika ne podrazumijeva odricanje od sopstvenog dostojanstva, niti zatvaranje očiju pred unutrašnjim političkim kontradikcijama. Naprotiv, ona zahtijeva jasne stavove, institucionalnu dosljednost i spremnost da se kaže „ne“ – kako unutar Vlade, tako i prema spolja.

Ukoliko premijer ne reaguje na kadrovske povratke starih struktura, ne uspostavi kontrolu nad sopstvenim političkim blokom i ne pokaže minimum državničke odlučnosti u zaštiti nacionalnih interesa, onda se s pravom postavlja pitanje: da li je riječ o svjesnom izboru ili o nemoći da se upravlja procesima koje je formalno preuzeo?

Ćutanje, u politici, nikada nije neutralno. Ono uvijek proizvodi posljedice. U ovom slučaju, te posljedice sve više liče na poruku da Crna Gora nema premijera koji vodi, već premijera koji posmatra.