Postoji granica između kritike i nerazumijevanja sporta, između emocije i destrukcije, između pripadanja klubu i zloupotrebe tribine kao mjesta za lične frustracije. Upravo u toj zoni lomljenja navijačke kulture nastaju situacije kakvima smo svjedočili – vrijeđanje igrača Partizana samo zato što je otišao trener koji nije ostvario rezultat koji se priželjkivao. Nema tu ni logike ni sportskog smisla; ima samo plitke strasti koje kratko gore i još brže potroše budućnost.

Vrijeđati sopstveni tim znači ne razumjeti igru. To znači ne razumjeti ono što sport u svojoj srži jeste – proces, timski rad, fizički i mentalni napor, posrtanja, dizanja, učenje, evoluciju. Treneri dolaze i odlaze. Tako funkcioniše profesionalni sport. Ali igrači ostaju oni koji nose dres, kreću se među linijama parketa, primaju udarce, služe klubu tijelom i glavom, nose odgovornost i pobjede i poraze. Kazniti njih zato što je otišao trener isto je što i kazniti radnika zato što je uprava promijenila plan proizvodnje – pogrešan adresat, pogrešan ventil, pogrešan bijes.

Partizan je sinoć pokazao nešto važnije od pobjede – pokazao je da klub ne počiva na jednom čovjeku, jednoj klupi ili jednoj ideji, nego na kolektivnoj volji. Na znoju onih koji treniraju kada niko ne gleda. Na disciplini. Na pripadnosti dresu, ne imenu. To je lekcija koju dio tribine uporno odbija da prihvati. Oni zvižde, umjesto da nose; oni sude, umjesto da podrže; oni politizuju ono što treba biti najčistiji oblik zajedništva.

Navijanje nikada nije bilo politička platforma niti poligon za lične ratove. Tribina nije parlament, nije tviter-profil, nije prostor za sitnu osvetu prema klubu. Tribina je emocionalni dom, mjesto gdje čovjek prestaje biti pojedinac i postaje dio mase koja diše isto, misli isto, podiže tim kad pada i nosi ga kad može više. Onog časa kad tribina prestane biti podrška, nego postane instrument za pritisak i manipulaciju, klub ulazi u fazu u kojoj protivnike više ne treba tražiti spolja.

Iako to neki neće priznati – napad na igrača sopstvenog kluba je autogol.

Zato je važno reći bez uvijanja: ko voli Partizan, mora stajati uz ove momke. Ne zbog romantične lojalnosti, nego zbog osnovne sportske etike – jer se klub ne podržava samo kada pobjeđuje i kada je lako; klub se podržava naročito tada kada je potrebno podići moral, stabilnost, povjerenje. Mogu igrači odigrati loše. Mogu treneri promašiti koncept. Mogu sezone biti teške. Ali navijač mora ostati kičma. Mora biti konstanta. Mora biti oslonac, a ne udarac.

Emocionalna rascjepkanost tribine uvijek vodi u pad, a protekla noć nas je podsjetila da Partizan i kada preživi oluje, preživi zbog energije tima i publike koja zna da klub nije pojedinačna figura. Klub je sistem, tradicija, teško naslijeđe pobjeda i rana, institucija koja nadživljava sve pojedince, sva imena, sve epizode.

Zato je poruka jednostavna, iako nekima gorka: Partizan nije ni trener, ni jedan igrač, ni transparent sa tribine. Partizan je ideja. A ideje se ne ruše zviždukom, već se grade podrškom. Onaj ko to razumije – navija. Onaj ko to ne razumije – smeta.

I zato — kako god se zvao trener, ko god bio na terenu, ko god sjutra došao ili otišao, klub ostaje. I biće veći od nas svih zajedno. Ono što mi biramo jeste da li ćemo biti dio njegove snage ili dio njegovog problema.

Navijač je tu da podiže. Ne da ruši.

Tagovi

Pročitaj još

Žakelj ostaje u Budućnosti

Žakelj ostaje u Budućnosti
Srbija posle paklene borbe srušila Holandiju i bori se za medalju na Svjetskom kupu

Srbija posle paklene borbe srušila Holandiju i bori se za medalju na Svjetskom kupu
Održan 24. obavezni državni seminar za trenere

Održan 24. obavezni državni seminar za trenere