Dvostruka dobitnica Oskara za filmove „Kad jaganjci utihnu” i „Optužena”, američka glumica i rediteljka Alisija Kristijan Foster – planetarno poznata kao Džodi Foster (1962), svojoj kolekciji svjetskih priznanja priključila je i počasnu „Zlatnu zvezdu” 22. Marakeš festivala za izuzetan doprinos umjetnosti filma.
Nastup u Marakešu upotpunjen je i gala projekcijom francuskog filma „Privatan život” Rebeke Zlotovski u kojem Fosterova igra ulogu psihoanalitičarke i iz nužde i privatne detektivke dr Lilijan Štajner, a partneri su joj Viržini Efira, Danijel Otej i Matje Amalrik. Njihov nastup pred marakeškom publikom dio je i svjetske turneje pred zvanične nominacije za Zlatni globus i Oskara, a za samu Džodi Foster i zaslužena počast.
U ekskluzivnom razgovoru za „Politiku”, vođenom u bašti čuvenog hotela „La Mamunija”, Fosterova govori o izazovu glume na francuskom jeziku, o psihoanalizi i hipnozi, o majci kao prvoj učiteljici filma i sreći što je kao veoma mlada startovala u „zlatnoj eri” Holivuda, uz najveća rediteljska imena…
Kako ste se vi i Rebeka Zlotovski uopšte spojile?
Prvi put smo se srele onlajn, putem „zuma”, a poslije tog prvog razgovora ona je odlučila da dođe u Los Anđeles. Ugostila sam je u kući, spremila sendviče, supu i još svašta misleći da će ona kao Francuskinja sigurno želeti da jede, ali smo na kraju samo razgovarale i to punih sedam sati. To je nešto što volim kod nje, Rebeka se tako dobro izražava, tako je inteligentna, ali takođe ima odličan smisao za humor. A za mene, kada moram da pričam o nečemu ozbiljnom, mora da postoji i humor.
Ovo nije vaša prva uloga na francuskom jeziku, imali ste ulogu i u Šabrolovom filmu „Krv drugih”?
Da! Imala sam i malu ulogu u filmu Žan-Pjera Ženea „Veoma duga veridba” 2004. godine, a i veću ulogu u „Djevojčici na kraju puta” Nikole Gesnera kada sam bila djevojčica, ali sam oduvijek željela da uradim projekat gdje bih mnogo govorila francuski i gdje bih mogla da provedem mjesec dana usavršavajući ga. Rebekin „Privatni život” mi je omogućio da dođem i živim u Parizu osam mjeseci i to u stanu koji sam odavno tamo kupila, ali sam do sada bila veoma rijetko u njemu. Možda ću se u Parizu konačno nastaniti kada se penzionišem. Inače, francuski jezik sam naučila kao veoma mala, jer ga je moja majka obožavala i trudila se da ga i ja zavolim, ali tek sada mogu reći da sam ga savladala i da se više ne osjećam nesigurno i ranjivo kada govorim na francuskom.
Ovaj Rebekin film oslanja se na dvije stvari: psihoanalizu i hipnozu. Kakav je vaš lični odnos prema tome?
U Sjedinjenim Državama mi se zapravo više ne bavimo Frojdovom psihoanalizom jer smo ga „otkazali” zbog njegove mizoginije, ali sam se mnogo bavila njim i Žakom Lakanom i njihovim psihoanalizama dok sam bila na fakultetu. Sve je to bilo tako dobra polazišna tačka i za filmove i za književnost, kao što su Hičkok i drugi filmski stvaraoci koristili ta njegova sočiva da bi prikazali feministički pogled na svijet ili čak socijalistički, recimo. Taj frojdovski pristup je zaista i snažan i smiješan i zato me je to zanimalo u ovom filmu, jer postoje doze humora na račun psihoanalize. Frojd se bavio i hipnozom i ona je bila jedno vrijeme dio njegove psihoanalize, ali ju je potom odbacio. I volim to u ovom filmu, tu vrstu takmičenja između hipnotizera i psihoanalitičara. Inače, samo jednom u životu sam se lično podvrgla hipnozi i to zato da bih prestala da pušim. Kada sam imala nekih 29 godina, platila sam jednom tipu 90 dolara da me hipnotiše. Ništa nisam osjetila, ali sam prestala da pušim. Eto, djelovalo je.
Vaš govor posle primljene nagrade bio je veoma emotivan, rekli ste da ste sretni, ali postoji li neki trenutak kada biste radije rekli: „Dajte mi malo oduška od toga da uvek moram da budem uzor”?
Da, mnogo puta sam to pomislila, ali mi je sinoć bilo veoma lijepo. Uvijek sam odvajala svoj radni od svog privatnog života. I uvijek sam nalazila vrijeme za svoj privatni život, jer sam kao mlada morala da se borim za to. Morala sam rano da naučim da kažem ne. Recimo, da želim da idem u Diznilend i da ne želim da me tamo prati snimateljska ekipa. Ili, da želim da idem na fakultet i imam to iskustvo i sve ono što i drugi ljudi imaju. Bilo mi je važno da se razvijem kao osoba, kao nezavisna, kao pravo ljudsko biće, a ne samo kao ono što se zove: „Moj posao”.
Putem video-snimka obratio vam se i Martin Skorseze. Kakva su vaša sjećanja na rad sa njim?
Tako sam mu zahvalna i iskreno ne mogu da vjerujem koliko sam sretna što sam upala u sedamdesete godine prošlog vijeka, među sve te sjajne filmske stvaraoce i što sam bila tamo da učestvujem u snimanju „Alis više ne stanuje ovdje”, a potom i „Taksiste”. Sjećam se svega i rada sa Skorsezeom i sa Polom Šrederom i te svoje velike filmske škole. Nisam imala djetinjstvo poput drugih djevojčica, ali se zbog toga ne kajem, jer imam toliko dobrih stvari koje su tako jedinstvene i nevjerovatne u vezi sa tim kako sam odrasla putujući i boraveći u pratnji majke u različitim hotelima u različitim zemljama širom svijeta. Radila sam sa 150 različitih „momaka” i jednostavno sam tako zahvalna što nisam bila svjesna sebe i što nisam bila nervozna ispred kamera, jer ih i nisam bila svjesna. Ogroman je to poklon koji sam dobila – da učestvujem u najboljem vremenu u istoriji filma, u „zlatnoj eri” Holivuda. Ne znam da li ste vidjeli dokumentarac o Skorsezeu koji je snimila moja prijateljica Rebeka Miler? Tako je dobar, jer kroz njega shvatate kako su svi ti filmovi i cijeli taj vremenski period zapravo genijalni.
Da li se vaš pogled na film i njegovo značenje, na njegovu vrijednost, promijenio tokom godina?
Znate, film je bio toliko važan za mene dok sam odrastala jer je bio važan mojoj mami. Za nju je to bio bijeg od stvarnosti, mjesto gdje nije morala da brine, bude puna straha i stresa zbog svih obaveza pokušavajući da sama odgaji četvoro djece bez novca. I mogla je da ide u bioskop za par dolara i da me povede sa sobom. Večerali bismo u bioskopu i ponekad bismo gledali dva filma jedan za drugim. U bioskopu sam se osjećala tako bezbjedno. Gledanje filmova je bio bezbjedan način da uvežbam šta znači biti čovjek, tako da i dalje osjećam tu potpunu privlačnost prema filmu. To je jedna od najvažnijih stvari u mom životu.
Od „Taksiste”, „Sobe panike”, „Kad jaganjci utihnu” pa sve do ovog novog filma uvijek ste u likovima koji moraju sebe da dovedu u opasnost i da vode i spoljašnju i unutrašnju borbu?
Da, to je neka vrsta putovanja heroja i postoji već hiljadama i hiljadama godina. Imate usamljenog junaka koji se susreće sa problemom, a zatim mora da prođe kroz šumu iskustva, kroz borbu sa „gnomima”, „demonima” i „čudovištima” da bi činio dobro i doneo svom narodu neku vrstu spasenja i u tom procesu se transformiše. Čudno je to što ženama nikada nije bilo dozvoljeno da budu dio tog mita, barem ne na filmu i dugo je tako bilo. Rekla bih da je za film „Kad jaganjci utihnu” zaista bilo suštinsko to što su mit o Edipu preokrenuli na ženu i što su dozvolili ženi da bude „princ”. I da, obično igram likove koji se ne mogu pokolebati, u pravu ste, uvijek sam birala uloge žena koje se bore sa opasnošću.
Šta ste naučili iz filmova koje su režirale žene?
Željela sam da budem rediteljka kao dijete, igrala sam u jednoj TV seriji i čovjek koji je glumio mog tatu bio je i reditelj, te sam tada pomislila da bih mogla da budem i glumica i rediteljka. Ali, tada nisam bila svjesna da u Americi u tom trenutku i nema žena reditelja. Bilo ih je u Evropi i ja sam odrastala gledajući filmove Lene Birkeler, Agnješke Holand, Margarete fon Trota, čak i francuske pionirke Alis Gi-Blanše i mnoge druge iz evropske kinematografije. Snimala sam filmove sa mnogo muškaraca i nikada nisam razmišljala o tome da bi oni mogli da imaju drugačiji pogled od žena. Kada pomislim na Džonatana Demija, mislim na njega kao na svog omiljenog feminističkog reditelja, tako da to ne mora nužno imati nikakve veze sa rodom ili polom.
Uvijek ste smireni, kontrolisani i pragmatični, a da li je tako zaista i unutar vas?
Smirena i kontrolisana? Ne znam, pretpostavljam da ste jednostavno ono što jeste, a ja to radim već toliko dugo, 60 godina. Pretpostavljam da svi imamo tehnike, načine na koje volimo da radimo i pretpostavljam da imam intelektualni proces koji se prenosi i na emocionalno, pa radim i jedno i drugo. Nekako žongliram.
Nominovani ste za Oskara za „Najad”, osvojili ste i svoju prvu nagradu „Emi”, nominovani ste i za „Privatni život”, vratili ste se u taj slavodobitnički krug poslije toliko decenija?
Sjajno je to i zabavno dobiti bingo za posao koji si već uradio. Kada dostigneš određene godine, jednostavno te nije briga. Odjednom se jednog dana probudiš i jednostavno te nije briga za sve stvari do kojih ti je bilo stalo kada si imao 40 ili 50 godina. Poslije šezdesete sve je lakše i ne mariš više za takmičenje sa drugim ljudima ili za to da budeš u centru pažnje.
(Politika)
