„Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu“, rekao je Njegoš glavarima na smrtnoj uri. „To je moja potonja želja koju u vas ištem da je ispunite i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom a moj poslednji čas biće najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.

Ovo je rečenica Petra Drugog Petrovića Njegoša a koje je pomenuto u kontekstu pitanja obnove Njegoševe kapele na Lovćenu. To je bila i Tema Jutra Prve televizije a gdje su gostovali potpredsjednik Vlade za obrazovanje, nauku i odnose sa vjerskim zajednicama Budimir Aleksić kao i doktorand pravnih nauka Matija Stojanović.

Aleksić je na početku kazao da smo blizu Njegošu onoliko koliko poštujemo njegov zavjet.

„Ako je Njegoš glavna vodeća ličnost kulture i umjetnosti Crne Gore i srpskog naroda onda ignorisati njegov zavjet znači odricati se od samih sebe. I za ovih 50 godina od kad je podignut Meštrovićev mauzolej a varvarski porušena kapela, Crna Gora bježi od same sebe i preoblikuje se u nešto što je i stvarni i misleni negativ njegoševske Crne Gore. Imamo bježaniju od njegoševskog nasleđa i identiteta i došli smo do toga da se Crna Gora ne može ni prepoznati. Svakako su čelnici bivšeg režima kazali da je cilj duševno prerađivanje Crne Gore i stvaranje novog Crnogorca. On je projektovan da bude anti-Srbin, a Crna Gora projektovana da bude anti-Srbija“, kazao je Aleksić.

Dodaje da je kosovski zavjet suština Njegoševog stvaralaštva.

„On je i istoriju Crne Gore posmatrao kao jedan pokosovski srpski zbjeg te da su Crnogorci potomci koji su preživjeli od kosovskih vitezova koji su posle bitke pobjegli u Katunsku nahiju da bi sačuvali pravoslavnu vjeru“, kazao je Aleksić.

Matija Stojanović je kazao da postoje neke teme koje jesu škakljive i znaju da podignu strasti ali je činjenica da se o njima mora govoriti.

„Princ Mihailo Petrović Njegoš vodio pravnu bitku za očuvanje kapele“

„Baš takve teme je najbolje obrađivati na naučan način i da upoznamo sve činjenice oko datih tema i da formiramo naše stavove. Imao sam naučnu radost da se bavim ovom temom jer kad sam počeo njom da se bavim bavio sam se pravnim postupcima. To djeluje kao uska tema, ali činjenice su postojale i vodili su se pravni postupci povodom kapele još od 1970. pa sve do 1982. godine kada je povučena tužba. Te postupke nije vodila jedna osoba, već dvije vrlo bitne i značajne ličnosti po istoriju Crne Gore – prvi je mitropolit Danilo Dajković, a drugi je princ Mihailo Petrović Njegoš“, kazao je on.

Dodaje da je on tada živio u Parizu te da su vodili pravnu bitku da se očuva kapela.

„To su interesantni slučajevi nepoznati javnosti. Dođete i vidite rudnik informacija, objavljenih i neobjavljenih. Ima par publikacija koje su bile dostupne jednom časopisu umjetnosti. Svojevremeno je bio cenzurisan prilikom kontroverze oko kapele pa je kasnije objavljen sa naslovom Sumrak Lovćena. Moramo da shvatimo da kada se podizao mauzolej, to nije trajalo jedan dan. Odluka je donijeta 1952. posle stogodišnjice Njegoševog upokojenja i tadašnje generacije su željele da se oduže Njegošu nekim dostojnim spomenikom i onda se stupa u komunikaciju sa Meštrovićem. Tada je donijeta odluka ali se nije dalo sprovesti zbog finansijskih razloga. To je bio ogroman poduhvat. Imali su i ogromnu raspravu, ogromna imena su u njima učestvovala“, kazao je Stojanović.

Navodi da je tu bilo dosta materijala ali mora kopati po arhivama.

„Tu je naravno i arhiv Mitropolije i nismo stigli sve da obradimo i prezentujemo. Kad god sam imao priliku da govorim o ovoj temi imali smo jako pozitivne reakcije od ljudi iz Evrope koji se bave ovim temama. Dosta je puta pitanje kako se ona prezentuje, to je kod nas povod za svađe…“, kazao je Stojanović.

Dodao je da je nekada bolje imati distancu jer se tada mogu naći interesantne stvari.

Aleksić je nastavio da govori o obnovi kapelice na Lovćenu i govori da je to političko, pravno, kulturološko i identitetsko pitanje.

„Za obnovu kapele zalažu se mnoge političke strukture, kulturna elita i Crkva kojoj je Njegoš pripadao kao i većina pravoslavnog naroda. To se može dokazati. Njegoš je bio vladika pravoslavne crkve. Na početku ste citirali dio testamenta i ostavio amanet da bude sahranjen u kapeli. To je bila crkva posvećena njegovom stricu Svetom Petru Cetinjskom. Sve je logično i sve je prirodno. Imali smo varvarsko rušenje kapele. Simbol slobode i mudrosti. Njegošev grob i crkva posvećena Svetom Petru Cetinjskom je varvarski razorena da bi se eliminisala srpska pravoslavna svijest i da bi se eliminisala svijest o slobodi“, kazao je Aleksić.

Razumno rješenje je da se ispoštuje Njegošev amanet a logično rješenje je da se ne ruši mauzolej.

„To niko ne traži već da se obnovi Njegoševa kapela. Ima prostora na vrhu Lovćena koji je skraćen za 18 metara 1972. godine kada su pravili Meštrovićev mauzolej i ima prostora da se tamo podigne kapela. To je prihvatljivo svim dobronamjernim ljudima koji žele suživot“, kazao je Aleksić.

A na pitanje da li je referendum možda rješenje, Aleksić navodi da može biti, ali se čudi kako je moguće da je potreban referendum o Njegoševom amanetu.

„Pritom se pozivaju na odbranu Crne Gore, barjače zastavama a protiv su Njegoševog amaneta. To je teško racionalno objasniti. A postoji objašnjenje – ti koji se protive obnovi kapele prave radikalan otklon od Njegoša, njegovog nasleđa, ideja i takve Crne Gore. U pitanju je jedan radikalan otklon od Njegoševog nasleđa“, kazao je Aleksić.

Stojanović je u nastavku kazao da je odluka o podizanju mauzoleja donijeta 1952. godine te da je to bila usmena odluka rukovodstva NRCG.

„Postoji samo prepiska između Blaža Jovanovića i Meštrovića. Tada je počeo čitav taj projekat i on je polako tekao do 1962. Prvo je odrađena bista, koja stoji u unutrašnjosti mauzoleja, što zbog finansija, što zbog nedovoljnog političkog konsenzusa čak i tad. Onda je 1965. formirano jedno tijelo pri muzejima Crne Gore i Cetinja koju su činili stručnjaci i oni su bili protiv toga da se mauzolej podiže umjesto kapele. Govorili su da se može podići na poljani, na Cetinju, ali ta odluka se nije dopala čelnicima Socijalističke republike Crne Gore. 1968. je donijeta odluka SO Cetinje i koncipirana je tako da se podigne mauzolej“, kazao je on.

Tada, podsjeća, još nije donijeta odluka o rušenju kapele, ali je po projektu podrazumijevalo izmještanje kapele.

„Tu je postojao problem jer je kapela bila zaštićen spomenik kulture te da li je to zakonito. Tako je 1969. Zavod za zaštitu spomenika je dao odobrenje da se kapela premjesti zarad podizanja mauzoleja uz puno očuvanje njene autentičnosti. Onda s tom pretpostavkom se krenulo u izgradnju mauzoleja pa je 1971. donijeta odluka o relokaciji kapele. To je isto bitno – kada koritimo terminologiju, kapela jeste srušena, ali kada posmatramo pravnu kvalifikaciju i tadašnjih vlasti, oni su donijeli odluku o njenoj relokaciji a ona nikada nije izvršena. Ona se nije relocirala jer je bilo pitanje mjesta, hoće li biti na vrhu Lovćena“, kazao je Stojanović.

Dodaje da je kasnije, kada se kapela srušila i kada je izgrađen mauzolej, tadašnji čelnici su govorili da neće dati obnovu kapele.

„Govorili su i da postoje dokazi da su čak i nudili mogućnost relokacije ali da neće moći da premjesti Njegoša u kapelu, i zato je mitropolit donio odluku da se to uradi“, kazao je Stojanović.

Tagovi

Pročitaj još

Koprivica i prijatelji, uz muziku i poeziju, priredili program u Zavodu “Komanski most”

Koprivica i prijatelji, uz muziku i poeziju, priredili program u Zavodu “Komanski most”
Mali festival regionalnih pisaca – KNJIGA POD FERAL VI – drugo veče

Mali festival regionalnih pisaca – KNJIGA POD FERAL VI – drugo veče
Otvoreno jubilarno izdanje festivala LiTeritorija

Otvoreno jubilarno izdanje festivala LiTeritorija