Protojerej Nikola Pejović: Smrt nije kraj, već trenutak istine i susreta sa Bogom

Protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, govorio je u Jutarnjem programu Televizije Prva na temu eutanazije, smrti i hrišćanskog shvatanja dostojanstva čovjeka.

On je naglasio da razgovor o smrti ne treba shvatati kao nešto mračno, jer je smrt prirodni i neizbježni dio postojanja svakog čovjeka.

„Smrt nije negativna pojava sama po sebi, ona je sastavni dio života. Od prvog trenutka rođenja čovjek ide ka času svog upokojenja. I dolazak na svijet i odlazak sa svijeta su u vlasti Onoga koji nam je dao život“, istakao je glavni i odgovorni urednik radija ,,Svetigora“.

Podsjetio je na drevne crkvene pjesme u kojima se govori o strahoti smrti, ali i na hrišćansku nadu u vječni život.

Naveo je i riječi jednog dobrotvora koji je kazao da su „grobovi vrata kroz koja svaki rođeni mora proći“, naglašavajući da je blažen onaj koji taj prag pređe sa čistom vjerom.

Govoreći o društvenim raspravama o eutanaziji, otac Nikola je naglasio da Pravoslavna crkva ne prihvata ni aktivne ni pasivne oblike ubrzavanja smrti.

„Svaki oblik ubijanja ili samoubistva, bio aktivan ili pasivan, nije prihvatljiv. To lišava čovjeka njegovog dostojanstva i obesmišljava dar života“, poručio je.

Podsjetio je da se u trenutku smrti otkriva „konačan sud čovjekovog života“, zbog čega je život do prirodnog kraja.

Osvrćući se na dilemu da li se odustajanje od liječenja može smatrati eutanazijom, otac Nikola je istakao da takva pojednostavljenja nisu ispravna.

Naveo je brojne slučajeve u kojima su ljekari davali beznadežne prognoze, a bolesnici su nakon prestanka terapije ipak živjeli godinama. Odbijanje zahtjevne operacije ili teške terapije, kako kaže, ne mora da znači želju za smrću, već „potrebu da se sačuva dostojanstvo života i tijela“.

Otac Nikola podsjetio je i na reakciju Grčke pravoslavne crkve koja je, još oko 2000. godine, snažno ustala protiv zakonskih modela koji promovišu eutanaziju.

Objasnio je da u javnosti postoji zabuna o razlici između Božije volje i Božijeg dopuštenja.

„Ako neko ima infarkt, pa kažemo: ‘To je Božija volja, pustimo ga, neka Bog odluči’, to je pogrešan i pojednostavljen pristup. Crkva nikada nije bila protiv medicinske nauke. Među svetiteljima ima i ljekara – Sveti apostol Luka, Sveti Kozma i Damjan, a u naše vrijeme divni Luka Krimski, koji je bio i ljekar i ispovjednik“, naglasio je on.

Otac Nikola Pejović je podsjetio na dramatične momenate iz vremena pandemije korona virusa, kada su mnogi ljudi umirali u izolaciji, bez porodice i bližnjih.

„To je jedna od najstrašnijih stvari koju je ta epoha donijela. Ljudi su odlazili sami, bez ruke bližnjega, bez utjehe. Ljekari sa prve linije fronta svjedoče da je taj osjećaj usamljenosti često uticao na ishod bolesti“, rekao je.

Ocijenio je da je taj model izolacije doprinio daljoj dehumanizaciji društva i porasta individualizma, koji onda dovodi i do lakšeg prihvatanja ideja poput eutanazije.

U završnom dijelu izlaganja, otac Nikola je poručio da je čovjek biće zajednice i da ni radost ni tuga nisu potpune, ako se ne dijele sa drugim.

„Odluka da se sebi oduzme život ili da se izabere takozvana ‘blažena smrt’ nije samo odustajanje od života, već negiranje čovjeka kao bića stvorenog za zajednicu. Čovjek nije samo ono što se vidi – on je nosilac vječnog dostojanstva, ličnosti i logocnosti.“

(Mitropolija/Otac Pavle Božović)