Nakon vrtoglave slave koju mu je donijela uloga u Netfliksovoj hit seriji „La casa de papel“, Darko Perić se vratio ovog ljeta u svoje rodno Kladovo, a povod je organizacija Filmskog Festivala Iron Gate.
Ekipa MONDA imala je priliku da posjeti festival, uvjeri se u ljepote ovog kraja, ali i da porazgovara sa našim glumcem koji je spojio lijepo i korisno, te u Kladovo poveo i suprugu Roksanu i sina Đorđa. Kako je objasnio, jedno vrijeme dolazio je u Srbiju tek na nekoliko godina zbog poslovnih angažmana, a sada će, po svemu sudeći, to biti učestalije zbog festivala za koji ima velike planove.
Koji su mu dalji planovi, i da li ćemo nekoga od kolega iz „La casa de papel“ ugledati kao specijalnog gosta na nekom od narednih filmskih smotri, pročitajte u ekskluzivnom intervjuu.
Šta vam je pozitivno, a šta negativno donijela svjetska slava? Da li vas je nešto iznenadilo?
„Kao i sve u životu, kao što i svaka medalja ima dvije strane. Pozitivno – ne bismo sada radili ovaj intervju, ne bismo radili ovaj festival da nije bilo ‘La casa de papel’. Ja sam toga svjestan i zahvalan sam doživotno toj seriji i toj ulozi. Ne znam šta bih rekao da je negativno, možda neki gubitak privatnosti, možda kontakti s nekim ljudima koje, da nije bilo te serije, ne bi ni bilo tih kontakata, ali generalno je više pozitivnih nego negativnih stvari. Nekako sam naučio u životu da ništa ne očekujemo od ljudi, i da se previše ne opterećujem, ono što ne mogu ja lično da učinim, da promijenim.“
„Tata je superheroj“
Živite u Barseloni sa porodicom, gdje je vaša popularnost eksplodirala sa serijom. Kako reaguje sin kada zna da mu je tata čuveni Helsinki, i kada mu druga djeca to spomenu? Je li ponosan na tatu?
„Kada se moj sin rodio, sa samo nekoliko mjeseci ja sam bukvalno krenuo da snimam to, tako da je to trajalo prvih 10 godina njegovog života. On će sada da napuni 10 godina za mjesec dana. Stvarno ne mogu da zamislim kako je u njegovoj glavi, da rasteš kao sin nekoga ko je toliko poznat (smijeh). Tata je superheroj. On je još mali da skapira, da ta slava, kad malo odstupiš od sredine donosi svakakve ljude, oportuniste, veoma je rijetko pronaći pravog prijatelja, imati tu zrelost da identifikuješ pravog prijatelja, zato i uglavnom ostaju neki prijatelji iz djetinjstva, gdje se prijateljstvo bazira na nekim sličnim ukusima, a ne na interesima.“
Uloga u srpskom filmu ili seriji
Da li postoji uloga koju bi vam ponudio neko iz srpske kinematografije, a koju ne biste odbili? Šta je presudno – scenario ili uloga? Da li postoji nešto u nagovještajima?
„Definitivno je scenario, definitivno nešto što još nisam snimao, neku ulogu koju još nisam radio. Baš sam pričao sa drugaricom iz Italije, glumicom – kao ‘ti nisi na maternjem još glumio’, rekoh – ‘pa nisam još na maternjem, mislim, maternji je maternji jezik. Drugačije ulaziš u lik kad je to španski, engleski, francuski, italijanski, i ne znam na koliko sam još jezika glumio.'“
Koliko jezika zapravo pričate?
„Pričam sedam jezika, svaki dan pričam četiri jezika, ali što se uloga tiče, imam tu sad sve više i više prijatelja. Nisam dugo dolazio ovdje, i nekako sam bio fokusiran u ovih zadnjih 7-8 godina posle ove serije na zapad i dalje sam fokusiran. Moja kuća je Barselona, tamo živim i tamo radim, ali sam sticajem okolnosti ove zadnje dvije godine bio sedam puta u Srbiji, a toliko nisam bio zadnjih 20 godina. I onda sam tu upoznao ljude, producente, reditelje, glumce, kolege…“
Da li je neko od njih ostavio poseban utisak pa ste pomislili – sa njim/njom bih volio da radim?
„Naravno! Prošle godine sam snimio ‘Dunav je moje more’ sa mojim prijateljem Lazarom Bodrožom, i pričamo o nekim projektima zajedno. Jedan od prvih režisera kojeg sam lično upoznao je Ognjen Glavonić, upoznali smo se u Kanu možda prije nekih 8 godina. Imam tako prijatelje koji su na istoj talasnoj dužini kao ja, i snimao bih takve filmove. Nisam od onih koji kažu ‘neću da radim ovo, neću da radim ono’, nego sve zavisi od scenarija i zavisi od čovjeka.“
Sigurno postoji neko sa kim ne biste radili – u svijetu ili kod nas?
„Ja sam otvoren, evo sad ću snimati u Rumuniji krajem septembra prvi put, pošto sam ja živio tamo deset godina, snimaću komercijalnu komediju. To sam snimao i u Italiji. Baš prije mjesec dana imao sam premijeru u Francuskoj, isto komercijalna komedija. Volim recimo horore, naučnu fantastiku, volim autorski film. Juče smo na festivalu imali ‘Tilva Roš’, odličan film. Želim da pomenem i moju komšinicu Ivanu Mladenović, koja je dobila srce u Sarajevu za najbolju režiju, s njom bih isto volio da radim nešto, da to bude neki projekat Rumunija-Srbija.“
Da li postoji ideja da se kolege iz serije „La casa de papel“ pojave na nekom od narednih Iron Gate festivala? Da li ste u kontaktu sa nekim od njih?
„Naravno, naravno da sam u kontaktu. Ovo je pilot izdanje, tako da smo opipavali. Tu je došlo par prijatelja, tu mi je recimo Raša Bukvić, imamo slične talasne dužine i puteve, ja sam u Barseloni, on je živio u Parizu, čak imamo iste agente u Parizu, upoznali smo se prije par godina. Na festivalu smo imali prilike da gledamo film ‘Trag divljači’ u kojem je on jedan od glavnih glumaca uz Nadu Šargin. Htjeli smo ove godine da dovedemo ljude koji su vezani za projekte, koji su vezani za ovaj kraj, koji su vezani za Dunav. Naravno, što da ne, ideja je da dovedemo što više internacionalnih glumaca, producenata i režisera.“
Šta može najviše da vas iznervira na snimanju?
„Na snimanju može najviše da me iznervira neodlučni režiser, koji nije siguran sto posto u sebe i onda dvjesto ‘tejkova’, to jedino. Kad si u ovom poslu, film je tako jedna nepredvidiva stvar, kao i organizovati festival. Sad gledam sve vrijeme Dunav i ovaj vjetar, tako je i na snimanju. Desilo se par puta da me dovedu na snimanje i ne snimam taj dan. Obučem se, našminkaju me sve i kao – ‘e, promijenilo se zbog ovoga’.“
„Fanovi od mene očekuju da vide tog Helsinkija“
Da li vas je neko u Holivudu iznenadio prijatno nakon što ste ga upoznali, a da vas je neko razočarao, u smislu da ste imali neku drugačiju predstavu o njemu?
„To mi se stvarno nije desilo. Upoznao sam, sad kad malo bolje razmislim, desetak tih što se zovu A-listeri i to su uglavnom normalni ljudi, to su sasvim normalni ljudi. Kao klinca vjerovatno bi to drugačije bilo… To mi se desilo dok sam kao mlađi bio na Exitu, to su neki bendovi koje sam ja slušao kao klinca, i dan-danas slušam bendove, onda sam ih upoznao, vidio, i očekivao sam, kao što i mnogi fanovi očekuju od mene da vide tog Helsinkija.“
(Mondo.rs)
