Ova novoobjavljena zvijezda na nebu Crkve Hristove, bogonosni otac naš Nektarije, rodi se u Silivriji Trakijskoj 1. oktobra 1846. godine od pobožnih i siromašnih roditelja Dima i Vasilike, dobivši na krštenju ime Anastasije. Od malena se odlikovao velikom skromnošću i pobožnošću, te je svoj život u potpunosti posvetio Bogu i duhovnosti. Nakon njegovog predstavljanja Gospodu, ljudi su počeli svjedočiti brojnim čudotvornim iscjeljenjima, a Sveti Nektarije postao je poznat po tome što iscjeljuje, kako kažu, dvije najteže bolesti današnjice – rak i đavoimanost. Prenosimo vam neka od pregršt čuda ovog Svetitelja:
Prvo čudo se desilo onog dana kada se Sveti upokojio: neko je slučajno stavio njegov džemper na krevet bolesnika pokraj njega, paralizovanog u donjem djelu tijela, i taj bolesnik onog momenta dobi iscjeljenje.
Posle pak Svetiteljevog upokojenja, godine 1922, dovedoše roditelji iz sela Kokla u manastir Svete Trojice svoju bolesnu ćerku, koja se zvala Konstantina Makri. Djevojku je ljuto mučio nečisti duh. Posle nekoliko dana boravka pored groba Svetog Nektarija, uz mnoge i tople molitve, djevojka potpuno ozdravi. Osetivši na samoj sebi toliku silu svetinje, djevojka se odluči da ostane u manastiru za svagda. To i učini: primi monaški čin i posveti svoj život Bogu sa novim imenom Kekilija. Slično čudo se desi i 1925. godine, nad jednom djevojkom rodom iz Astipaleje, koja mučena nečistim duhom bi takođe iscjeljena na grobu Svetoga i ostade u manastiru kao monahinja Mitrodora.
U mjestu pak Hanija na Kritu razboli se od opake bolesti meningitisa (1952. godine) Iraklije Mavraki, dječak od šest godina, koji beše tek pošao u prvi razred osnovne škole. Domaći odmah pozvaše ljekara Konstantina Hiotakisa, koji pregledavši dijete utvrdi da se radi o tuberkuloznom meningitisu najteže vrste i da djetetu nema spasa. Na molbu tetke maloga, Stele Mavraki, ljekar dade recept za lijekove, prosto radi utehe nesrećnih roditelja, iako je on očekivao smrt djeteta za kratko vrijeme. Tetka Stela krenu da kupi lijekove, ali se u putu predomisli i svrati u kuću svojih poznanika koji su imali ikonu Sv. Nektarija, o kome se kao svetitelju baš u to vrijeme počelo da priča na Kritu.
Dok ih je ona molila da joj daju ikonu Sv. Nektarija, dijete iznenada viknu svoju babu i majku, i reče im: „Ne plačite, ozdraviću. To mi je rekao Sv. Nektarije“. Na njihovo pitanje: kad i kako? – dijete odgovori: „Dođe Svetitelj, jedan starac sa dugom bradom, pomilova me po licu i reče mi: ‘Reci baki tvojoj i mami da ne plaču. Ja ću te učiniti zdravim, ne vjerujte ljekaru…’“
U međuvremenu stiže i njegova tetka sa ikonom Svetoga i sa lijekom. Prije nego što uđe u sobu dječju i prije nego što iko primjeti njen dolazak, mali povika: „Donesi mi, tetka, Sv. Nektarija“. Tetka ušavši, prekrsti dijete i stavi mu ikonu u nedra. Dijete pak, koje do tog momenta beše paralizovano, pokrene lagano ruke i prigrli ikonu Svetiteljevu, i naklonivši glavu na jednu stranu kao da pade u letargično stanje. Njegovi domaći ga pustiše da miruje i čitahu moleban Svetome.
Posle dva sata, dijete dođe sebi i reče: „Dobro sam“. U tom stiže ponovo i ljekar i nađe da je djetetu bolje, što mu rekoše prisutni, a i samo dijete potvrdi. Ljekar ipak otvoreno reče da je to poboljšanje samo poboljšanje pred smrt. No zdravlje dječije se u toku idućih dana toliko poboljša da osmoga dana ljekar priznade: „Ja sam ovdje više nepotreban“, dodavši pritom da je samo čudo moglo da učini tako nešto. I zaista, to čudo i beše učinio Svetitelj Božji Nektarije Čudotvorac.
Posle Uskrsa 1956. godine posjeti manastir Sv. Trojice na Egini kapetan parnog broda „Korintija“, Jovan Krijaris, sa suprugom i mornarima broda. Oni priložiše zlatnu maketu svoga broda, ispričavši slijedeći događaj: rečeni parni brod je plovio marta 1956. godine u Italijanskim vodama i u toku plovidbe udari na podvodnu stenu. Rupa na brodu od udara beše toliko velika da je prijetio sigurni brodolom. Kapetan, videvši da brodu nema spasa i da prijeti opasnost da se svi potope, zavapi sa dubokom vjerom Sv. Nektariju tražeći pomoć od njega. Svetitelj mu se javi i, umirivši ga rukom da se ne boji jer im se neće ništa desiti, obeća im brzu pomoć. I zaista, brod i svi na brodu biše kao čudom spašeni i stigoše u najbliže italijansko pristanište, zahvaljujući Bogu i Njegovom Svetitelju.
(Svetigora)
