Javni servis ili skrivanje istine: Novinari RTCG saučesnici a ne reporteri; Gore od povika je prećutati istinu!

Utakmica Hrvatske i Crne Gore u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo bila je, sportski gledano, bez rezultatskog značaja. Ali društveno – postala je test koji je pao velikom silinom.

I to ne samo zbog dijela hrvatskih navijača koji su ponovili već dobro poznate povike sa prethodnih utakmica, zbog kojih je Hrvatski fudbalski savez već kažnjen. Kazna očigledno nije djelovala.

Na tribinama su se ponovo čuli nacionalistički povici i prijetnje, uz transparente koji nijesu ostavljali nikakvu dilemu o namjeri da se provocira, vrijeđa i širi mržnja. Sve ono što je svaki iole ozbiljan sportski sistem dužan da prepozna kao problem.

Ali ono što šokira više od tribina jeste – mikrofon. Odnosno, oni koji ga drže.

Na kraju utakmice, sportski komentator Nebojša Šofranac izgovorio je rečenicu koja će, sasvim sigurno, ući u anale najporaznijih izjava crnogorskog sportskog novinarstva:

„Sve je proteklo u nevjerovatno korektnoj atmosferi na terenu i tribinama… Nadam se da se neće tražiti dlaka u jajetu, jer je ponovo položen ispit.“

Da li zaista?

Ako se povici nacionalističkog sadržaja, prijetnje drugom narodu i otvoreno istorijsko pozdravljanje najtamnijih ideologija naziva “korektnom atmosferom”, kako onda izgleda ona nekorektna?

Šofrancu se ubrzo pridružio i Vlado Jovićević, sa tvrdnjom da je “sve večeras bilo kako treba, osim rezultata”. U redu je promašiti prognozu. Ali promašiti realnost – to je već ozbiljan profesionalni grijeh.

Novinar nije sudija rezultata, nego istine. Novinar ima obavezu da vidi ono što gleda. I da čuje ono što se čuje.

Da nazove stvari pravim imenom, bez straha, kalkulacije, udvaranja i spinovanja.

Ako novinar javnog servisa — ili bilo kog medija — u atmosferi koja je puna uvreda, prijetnji i opasnih poruka kaže da je “sve proteklo korektno”, to više nije omaška. To je brisanje stvarnosti.

A brisanje stvarnosti je najopasniji oblik profesionalnog pada, jer stvara normalizaciju. Danas je “ništa strašno”. Sjutra je “pretjerujete”. Prekosjutra je “to je dio folklora”.

I tako se mržnja uvodi na mala vrata, uz asistenciju onih koji su plaćeni da je osuđuju, a ne da joj peru lice. Zašto pozvati na odgovornost — odmah?

Jer se ne radi o navijačima na tribini. Radi se o novinarima koji imaju mikrofon. Mikrofon legitimizuje. Mikrofon normalizuje.

Ako je novinaru normalno da se vrijeđa, prijeti i veličaju simboli najgorih ideologija, šta onda sjutra neće biti normalno?

Za ovo mora postojati odgovornost. Profesionalna, urednička, institucionalna.

Ne zbog toga što neko “traži dlaku u jajetu”, nego zato što je uloga novinara da ne zatvara oči onda kada su oči svih drugih već zatvorene. Društvo koje ćuti na mržnju – gubi kompas.

Društvo u kojem novinari pravdaju mržnju – gubi kičmu. A i Crna Gora i Hrvatska zaslužuju mnogo bolje od toga.