Snajperista je čekao. Čekao da se Drle vrati. Kad je krenuo nazad, stigao je metak.
Sjedim u mraku i čekam svitanje.
Kad svane idem na rijeku.
Na rijeci su se pojavili labudovi.
Zime su postale tople.
Nosim hljeb i hranim ih. Ja čekam zoru, a oni čekaju mene.
Prvi pliva prema meni crni labud.
Zaboravljam na rat. Kao da se na rat može zaboraviti.
Beograd je pozadina fronta. A kad je rat, najgore je u pozadini.
Trulež, strah i raspadanje. Vikend-ratnici i bjegani sa fronta donijeli su gomilu oružja.
Oružje je dospjelo u ruke onih koji ga nikad nijesu imali i koji ga nikad ne bi smjeli imati.
Bande dječaka, do zuba naoružane, šetaju kroz blok čim padne mrak.
Pucaju jedni na druge.
Glad i strah.
Čekam zoru i crnog labuda koji mi prvi prilazi.
Toliko se navikao na mene da mi iz ruku jede. Dopušta da ga mazim.
Otkud on ovdje na Savi?
Labudovi žive u paru. Ovaj je sam.
Kao i ja.
Morao sam da se vratim iz Sarajeva. Po lijekove. Imam epilepsiju. Ne bih smio da pijem. A pijem.
Potrebna mi je pijana hrabrost da bih sve ovo izdržao.
Crnog labuda zovem Drle. Drle je bio moj prijatelj. Sad je mrtav.
Crni labud se na to ime odaziva.
Kad dođem na rijeku i viknem „Drle!“, on dopliva, doleti na obalu i gegajući se krene prema meni, koji ga čekam sa svježim hljebom.
Čitav dan smo ležali u rovu. Nismo mogli da se pomjerimo od snajperiste. Zaludu smo ga tražili.
Bili smo gladni. Kao i crni labud.
Drle je, ne govoreći ništa, pretrčao brisani prostor.
Pretrčao je do kuhinje i uzeo hljeb.
Snajperista je pucao, ali ga nije pogodio.
Drle je trčao u cik-cak. Više nije mogao da podnese glad.
Teško je bez hljeba.
Htio je da nas nahrani.
Pucali smo po prozorima, po krovovima. Pokušavali da ga zaštitimo.
Snajperista je bio dobro sakriven.
Brne nije pucao. Čekao je da vidi odakle će se javiti snajperista.
Snajperista je čekao.
Čekao da se Drle vrati.
Kad je krenuo nazad, stigao je metak.
Brne je vidio odakle je pucao.
Pucao je sa visoke jele.
Gdje nikome od nas ne bi palo na pamet da ga traži.
Brne je bio dobar strijelac. Stari ratnik.
Brne je oborio snajperistu rafalom iz brovinga. Pokidao grane od jele.
Pokidao snajperistu.
Sviće. Polako se diže magla.
Zovem crnog labuda. Jedinog na Savi.
Nikad se više na Savi – a prošle su godine – nije pojavio crni labud.
Jutros ga nema.
I on me je napustio.
Sam sam u svitanje u gradu, pozadini fronta.
A najti je gore biti u pozadini kad je rat.
„Drle!“ – vičem dok se diže magla.
Idem kod „Bata Lakija“. Na splav izbušen mecima.
Svi su već tu.
Pijem duplu kuvanu rakiju, jednu pa drugu.
Kafana se polako puni. Treću na prazan stomak.
Hljeb sam bacio patkama.
Tu je i Kokodakalo.
Bjegan iz Bosne.
Lažov i kukavica. Takvi, kaže Andrić, najlakše ubijaju.
Valja ratne priče onima koji nijesu vidjeli front.
Kafana ima tri stola. Onaj ko naručuje, naručuje piće za sve.
Kokodakalo – tako ga svi zovu – priča o jurišima, bunkerima, bombama, silovanjima.
On ne naručuje piće.
Kafana je mala i puna dima i mirisa kuvane rakije.
Kako odjutrava, Kokodakalo više juriša, a piće ne zove.
„Ću, ba, gazda, a da nam za ručak spremiš labuda?
Ubio sam jednog. Crnog.
Ti su najbolji.“
(RT Balkan)
