Aleksandra Simović, ćerka Ratka Simovića koji je 90-ih godina mučki ubijen u splitskom logoru Lora, poznatijem i kao mali Jasenovac, prvi put za Borbu govori o težini života bez oca, ali i o nepravdi koju njena porodica živi u nezavisnoj Crnoj Gori.

„Naša majka je dugo pokušavala da nas sačuva od svega, čak je i svog oca prestala tako da zove, obraćala mu se sa đede, kako ona, tako i sva naša porodica, da mi ne bi osjećale dodatnu prazninu. Ali nije mnogo time postigla, jer smo mi imale svoje drugare, braću i sestre, koji su živjeli sa oba roditelja i sasvim prirodno o tome i govorili, sa oba roditelja šetali, družili se… Gledajući sve te porodice i mi smo počele da postavljamo pitanja. Kad će tata doći?  Zašto tata ne živi sa nama? Kako izgleda? Majka je pokušavala godinama da nas uči strpljenju, da čekamo i da će on jednog dana doći. Čekale smo ga na vratima, radovale se svakom zvonu, trkale se koja će prva da otvori… uzalud“, kazala je Aleksandra za Borbu.

Ona dodaje da ovo nije samo priča o ratu, već i o nepravdi koja traje pune tri decenije.

„Država u slučaju LORA 3 nije učinila apsolutno ništa što bi ukazalo na to da poštuju žrtve. Naprotiv, učinili su samo na štetu, i sramno izdali sve te mladiće, kojima se na kraju nijesu ni poklonili toga dana kad su sahranjeni. Time su ponizili i izdali i Državu Crnu Goru, jer nijesu stali iza sopstvenih djela. Sporazum koji je tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica potpisala sa glavnim hrvatskim državnim tužiocem Mladenom Bajićem 2006. godine, je najveći dokaz izdaje jednog društva za koje se, navodno, kao patriota boriš“, jasna je ona za Borbu.

Podsjetimo, ranije ove godine došlo je do sramnog negiranja logora Lora od strane hrvatskog i crnogorskog šefa diplomatije, gdje su kazali da se ne smiju upoređivati žrtve Lore i Morinja, da se ne bi omalovažile žrtve Morinja. Morinj je bio sabirni centar u istoimenom selu u Boki kotorskoj a gdje niko nije nastradao dok je u splitskog Lori na najsvirepiji mogući način ubijen 21 pripadnik nikšićko-šavničke, odnosno barske grupe.

Borba: Vaš otac je stradao u logoru Lora , u tmurnom vremenu kada ste bili dijete. Kako pamtite taj period i trenutke kada ste saznali šta se desilo sa njim?

Obzirom da sam rođena dva mjeseca posle tatinog odlaska, bila sam donekle pošteđena agonije koju su prolazili svi ostali. Jer tek posle par godina sam postala svjesna da moja sestra (koja je od mene starija godinu dana) i ja nemamo ono što imaju sva djeca oko nas, svog tatu.

Naša majka je dugo pokušavala da nas sačuva od svega, čak je i svog oca prestala tako da zove, obraćala mu se sa đede, kako ona, tako i sva naša porodica, da mi ne bi osjećale dodatnu prazninu. Ali nije mnogo time postigla, jer smo mi imale svoje drugare, braću i sestre, koji su živjeli sa oba roditelja i sasvim prirodno o tome i govorili, sa oba roditelja šetali, družili se…

Gledajući sve te porodice i mi smo počele da postavljamo pitanja. Kad će tata doći?  Zašto tata ne živi sa nama? Kako izgleda? Majka je pokušavala godinama da nas uči strpljenju, da čekamo i da će on jednog dana doći. Čekale smo ga na vratima, radovale se svakom zvonu, trkale se koja će prva da otvori… uzalud.

Kako su godine prolazile, sve tri smo nekako postajale tiše u svojim željama koja će prva da ga zagrli, ali nikako sa manje nade.

Ustupljena fotografija

Ali, sa mojih nepunih 12, a sestrinih 13 godina, saopštena nam je vijest da je tata mrtav. Ne sjećam se jasno tog perioda. Znam samo da sam od tog dana svake noći plakala. Sjećam se da nas je majka par mjeseci spremala za taj dan, dan kada će biti dopremljeni njegovi posmrtni ostaci, i da na kraju nije uspjela. To je bio najteži dan u životu dvije djevojčice, koje ni tada nijesu slutile šta se u stvari sa njihovim ocem desilo.

Znale su samo da su izgubile nešto što nikada nijesu ni imale na pravi način.

Ali zapravo, najstrašnije dolazi sa saznanjem šta je bio taj ozloglašeni logor.

Borba: Vaša majka Radmila je za naš portal nedavno govorila o bolu I nepravdi koja traje decenijama. Kako Vi danas gledate na to – da li mislite da je Država učinila dovoljno da se istina o Lori sazna I da se žrtve poštuju?

Ovo nije samo ratna priča. Ovo je priča o zaboravu, o nepravdi koja traje tri pune decenije. I o tome šta se dogodi kada oni koji šalju, brzo zaborave one koje su posali u rat.

Država u slučaju LORA 3 nije učinila apsolutno ništa što bi ukazalo na to da poštuju žrtve. Naprotiv, učinili su samo na štetu, i sramno izdali sve te mladiće, kojima se na kraju nijesu ni poklonili toga dana kad su sahranjeni. Time su ponizili i izdali i Državu Crnu Goru, jer nijesu stali iza sopstvenih djela. Sporazum koji je tadašnja državna tužiteljka Vesna Medenica potpisala sa glavnim hrvatskim državnim tužiocem Mladenom Bajićem 2006. godine, je najveći dokaz izdaje jednog društva za koje se, navodno, kao patriota boriš. Ona je tim sporazumom očigledno, vrlo svjesno, pomogla Hrvatima. To je već posebna tema, koja takođe treba da zanima cijelu javnost Crne Gore. Lični interesi ljudi na takvim pozicijama, ne mogu da budu ispred državnih, da ne kažem moralnih i ljudskih.

Borba: Kada čujete izjave hrvatskih zvaničnika koji negiraju ili umanjuju zločine, kako se osjećate, i da li imate utisak da iko iz naše države reaguje na to?

Svakako da nije prijatno slušati bilo kakve izjave o Lori koje se kose sa istinom, ali ukoliko to dolazi od Hrvata, nije nešto čime bih se bavila, iz prostog razloga jer svi imaju pravo da se brane na način na koji smatraju da treba i da će proći.

Meni je zastrašujuće  što njima to očigledno prolazi, i to u Crnoj Gori. Više se vrednuju njihove riječi i više se vjeruje u izjave njihovih zvaničnika, nego u izjave svjedoka i sa njihove i sa naše strane. A sve to jer mi za 33 pune godine nijesmo imali predstavnika koji će na tu temu govoriti jasno, direktno, tačno i sa stavom – koji neće zavisiti od ličnog stava pojedinaca, koji neće biti tvorevina kalkulacija, nego jedino I samo istine i potrebe za pravdom, kojoj je više vrijeme da se sprovede.

Ustupljena fotografija

Borba: Mnogo porodica logoraša osjeća se zaboravljeno. Da li ste Vi ili Vaša majka dobili ikakvu podršku od institucija, udruženja ili predstavnika vlasti?

Nažalost, zaboravljen i zapostavljen je i jedini preživjeli logoraš iz Šavnika, Veselin Bojović, a ne samo porodice pokojnih logoraša. On je svakako neko ko se mora pomenuti, i jako mi je žao što je na svojoj koži osjetio izdaju svoje države, posle svega monstruoznog što je preživio u Lori.

Što se moje porodice tiče, kao i svih ostalih porodica nestalih vojnika, od 1998. godine tadašnja država, Srbija i Crna Gora, nam je zahvaljujući Maksimu Koraću, koji je bio predsjednik Komisije za nestala lica, dala porodičnu invalidninu, na koju je doživotno pravo imao supružnik i roditelj, a djeca do 26, godine (dok se školuju).

Nakon referenduma 2006. godine, postojala je namjera da se i to ukine, ali uvaženi direktor Udruženja palih boraca od 1990. godine – gospodin Radan Nikolić je to izdejstvovao u našu korist tako što je uspio da se pozove na zakon prethodne Države i time obezbijedi porodicama dotadašnja primanja.

Takođe, 2004. godine smo dobili jedan dio sredstava za kupovinu stana. Mislim da se u taj dobijeni iznos malo ko uspio uklopiti da kupi bilo šta i na periferiji, ali svakako da je važno pomenuti. Opet naglašavam, u državi Srbiji i Crnoj Gori.

Nakon referenduma 2006. godine, znamo samo za već pomenuti SRAMNI Sporazum Medenica/Bajić.

Borba: Ako bi ste imali priliku da se obratite hrvatskom ministru spoljnih poslova, ili našem, šta bi ste im poručili iz ugla djeteta koje je odraslo bez oca zbog zločina u Lori?

Hrvatskom se ministru ne bih obraćala uopšte u tom kontekstu. On ima svoj narod i svoje stavove koje očigledno poštuje – na njima svojstven način. Ne bih tražila bilo kakvu utjehu od njih.

Ali na mojoj državi  i Sudu je da ih podsjeti na grubo kršenje Ženevskih konvencija i međunarodnog humanitarnog prava, te činjenice da se upravo zbog toga ovaj slučaj smatra RATNIM LOGOROM u kojem su počinjeni RATNI ZLOČINI (koji nikad ne zastarijevaju), a ne vojnim zatvorom – kako tvrde.

Međutim, našim brojnim ministrima unazad 33 godine bih vrlo rado postavila pitanje kako bi oni pristupili situaciji da se radi o njihovim očevima, braći, sinovima?  Da li bi i tada  bili ovako hladnokrvni i izdajnički nastrojeni? Da li bi i pored brojnih svjedočenja o svirepim mučenjima ovako postupali?

Jako boli tišina moje Države. Jako boli činjenica da zvaničnici moje države ćute – kao da se ništa nije desilo, kao da ti ljudi nikad nijesu postojali. Boli me što niko od onih koji vode ovu zemlju nikad jasno i glasno nije rekao “Da, to je bio zločin nad našim građanima, i tražimo pravdu”….. Kao da ih se ne tiče, a trebalo bi, jer su ti ljudi poslati na ratište, tačnije u Hercegovinu, u ime OVE ISTE  DRŽAVE.

I danas, a i kao mala djevojčica, sam ljuta što je moj otac na taj način izgubio život. Ali sam u isto vrijeme ponosna, jer nije izabrao da postane domaći izdajnik, nego je hrabro i dostojanstveno, nažalost, zauvijek napustio svoj dom.

Borba: Da li Vam je teže što se o Lori u javnosti sve manje govori, dok se porodice I dalje bore sa posljedicama I osjećajem nepravde?

O Lori se sve manje govori na pravi način, o tome šta je taj logor ustvari bio. Logor u kojem su se dešavali zločini protiv čovječnosti. Logor zla I krvorolića. Logor u kojem 14 mladića nije bilo registrovano, dakle, unaprijed su im dželati ispisali sudbine, jer nijesu imali pravnu zaštitu.

O tome su svjedočila dva Hrvata, i njihova svjedočenja su bila ključna za razotkrivanje brutalnosti logora. Bez ikakvih interesa, naprotiv, na sopstvenu štetu. Ali oni su željeli pravdu i čistu savjest.

Ustupljena fotografija

A samo ako je za sve jednaka, bez dvostrukih aršina, može se nazvati pravdom, sve ostalo je samo politička prevara.

Borba: Šta danas, posle svega, za Vas znači pravda? Da li je to presuda, priznanje, izvinjenje – ili jednostavno da se više nikada ne ćuti o onome što se dogodilo?

Da bi bilo šta smatrano pravednim, prvo mora da se ispriča baš onako kako jeste. Niti da se doda, niti da se oduzme. I na osnovu toga, u ovom slučaju, da se sudi krivcima. Ali tako da naša Država stane iza SEBE, svog naroda i ljudi kojih se već jednom kukavički odrekla, i ne dozvoli bilo kome, a ponajmanje Hrvatskoj koja svoje ciljeve vrlo dosljedno ispunjava, da nas i u ovome smatraju slabijima i nedoraslima da se borimo za sebe. Na kraju, jesmo li mi Crnogorci niža rasa u odnosu na Hrvate, pa moramo da im budemo potčinjani i da ćutimo? Ako jesmo, neka nam se to javno kaže, pa da barem znamo na čemu smo.

A što se izvinjenja tiče, jedini koji to treba da urade – cijeloj naciji, su oni zvaničnici Crne Gore, koji su do ovoga svoj narod i doveli.

Tagovi

Pročitaj još

Ministarstvu zdravlja dodijeljena zahvalnica za doprinos unapređenju zdravstvene zaštite u Mrkojevićima

Ministarstvu zdravlja dodijeljena zahvalnica za doprinos unapređenju zdravstvene zaštite u Mrkojevićima
Šaranović i Bar-Ilan potpisali ugovor o donaciji: Crna Gora spremnija nego ikada za požarnu sezonu

Šaranović i Bar-Ilan potpisali ugovor o donaciji: Crna Gora spremnija nego ikada za požarnu sezonu
Priznanja „Lučašima“ prve srednje stručne škole od Opštine Nikšić

Priznanja „Lučašima“ prve srednje stručne škole od Opštine Nikšić