Gdje i kada je počela ta mržnja koja je, kroz vijekove i režime, samo prelazila u neke druge oblike? Je li rođena u vremenima kada se priče o „drugima“ prenosile uz ognjište, mnogo prije nego što su postojale škole i udžbenici koji su ih kasnije učvrstili? Danas, u 21. vijeku, kada se govori o toleranciji i evropskom putu, Hrvatska se i dalje suočava s duboko ukorijenjenom netrpeljivošću prema Srbima. I to nije tema prošlosti — to je stvarnost sadašnjice.

Grafiti s porukama mržnje, ispisani po zidovima škola, mostova i stadiona, čak i na pravoslavnim crkvama, nijesu samo vandalski čin. Oni su društveno ogledalo. Određeni mediji i javne ličnosti taj govor opravdavaju, banalizuju ili svode na „provokaciju“. Iza toga se krije sistemska nevoljnost da se društvo iskreno suoči s problemom koji, iako neprijatno zvuči, postaje mjerilo zrelosti jedne nacije.

Kada institucije ne reaguju, kada se govor mržnje toleriše u ime „slobode izražavanja“, onda se šalje poruka da je mržnja prema Srbima normalizovana. A kada mladi na stadionima viču parole koje ne razumiju, ali ih nasljeđuju iz okruženja, postaje jasno da je netrpeljivost pretvorena u kulturološki obrazac.

Pitanje je: koliko još generacija treba da prođe prije nego što se prekine taj lanac? Kako se može govoriti o evropskim vrijednostima, ako se u svakodnevici podržavaju obrasci isključivosti i diskriminacije? Dokle će institucije i političari, koji bi morali biti nosioci odgovornosti, izbjegavati da jasno kažu da je mržnja prema Srbima — sramota, a ne stav?

Ova tema nije napad na narod, već poziv na suočavanje s istinom. Jer samo priznato može biti izliječeno. Hrvatska može birati da mržnju posmatra kao relikt prošlosti, ali ne i da zatvara oči pred njenim savremenim oblicima. Ako društvo ne osudi mržnju glasno i bez izgovora, ona će nastaviti da raste — tiho, uporno, u svakoj riječi koja se prećuti i svakom grafitu koji niko ne briše, ne sa zida, nego iz glave.

Tagovi