Partija penzionera, invalida i restitucije Crne Gore reagovala je na žalbu tužilaštva na oslobađajuću presudu Višeg suda u slučaju lažnog državnog udara. Saopštenje Moma Joksimovića, predsjednika partije prenosimo u cjelosti:
„Većinska Crna Gora, građani kao poreski obveznici koji poštuju zakone i izdvajaju sredstva za funkcionisanje državnih institucija, sa zabrinutošću posmatraju rad Tužilaštva Crne Gore. Umjesto da svoj posao obavljaju savjesno, profesionalno i u interesu pravde, često djeluju kao da su iznad zakona i građana koji ih plaćaju.
Posebno zabrinjava odluka da se žali na oslobađajuću presudu Višeg suda u slučaju takozvanog „državnog udara“ – postupak koji većinska Crna Gora, i stručnjaci i laici, vide kao politički motivisan, a ne kao pravni akt u službi istine, pravde i pravičnosti.
Tužilac Marković i njegove kolege treba da pokažu moralnu odgovornost i da razmisle o povlačenju sa funkcije koju očigledno ne obavljaju u interesu naroda. Građanima je dosta pravosuđa bez pravde i tužilaštva bez odgovornosti.
Gospodine Markoviću, neprimjereno je i neukusno da prigovarate kako nećete dozvoliti da vam se neko miješa u posao. Problem je što se vi, gospodine, ne miješate u svoj posao. Preko pedeset afera – od Telekom-a, KAP-a, EPCG, „Limenke“ i drugih – ukradenog i iznesenog novca nema, nema optužbi, nema presuda, nema vraćanja novca selu za puteve, vodu, struju, penzionerima za penzije i socijalu. O tome drugi put.
Vaša žalba na presudu za lažni „državni udar“ ima opravdanje samo ako ste se tako dogovorili sa Andrijom Mandićem i Milanom Kneževićem. Sve drugo je kriminal najteže vrste i tragedija za našu državu i građane, gospodine Markoviću.
DRŽAVNI UDAR — KRITIČKI OSVRT
Kritički osvrt na slučaj „državni udar“ u Crnoj Gori: montirani proces i zloupotreba pravosuđa
Slučaj takozvanog „državnog udara“ u Crnoj Gori, koji je ozvaničen 16. oktobra 2016. godine, na dan parlamentarnih izbora, predstavlja jedan od najkontroverznijih političkih procesa u novijoj istoriji Balkana.
Specijalno državno tužilaštvo, na čelu sa Milivojem Katnićem, optužilo je grupu od 14 osoba – među kojima su lideri Fronta Andrija Mandić i Milan Knežević, bivši komandant srpske žandarmerije Bratislav Dikić, te dva navodna ruska obavještajca Eduard Šišmakov i Vladimir Popov – za planiranje terorističkog akta, ubistvo tadašnjeg premijera Mila Đukanovića i sprečavanje ulaska Crne Gore u NATO.
Ovaj slučaj nije bio samo krivični postupak, već politička farsa koja je otkrila duboku zarobljenost crnogorskog tužilaštva i sudstva.
Politički kontekst i motivacija: izborna manipulacija
Na dan izbora 2016. godine, uhapšeno je 20 srpskih i crnogorskih državljana, uključujući Dikića, pod optužbom da su planirali upad u Skupštinu i atentat na Đukanovića. Tužilaštvo je tvrdilo da iza svega stoji „moćna organizacija“ od 500 ljudi iz Rusije, Srbije i Crne Gore, sa ciljem da se zaustavi NATO integracija.
Međutim, ova priča je od početka mirisala na montažu. Đukanovićev režim, suočen sa mogućim izbornim porazom od prosrpske opozicije, iskoristio je „udar“ da mobiliše birače i prikaže opoziciju kao „ruske plaćenike“.
Zapadni mediji i zvaničnici, željni NATO proširenja, brzo su prihvatili narativ o ruskoj umiješanosti, ignorišući očigledne rupe u dokazima.
Ključni svjedok saradnik, Saša Sinđelić – osuđivani ubica i kriminalac – prvo je bio optužen, pa postao zaštićeni svjedok, da bi kasnije negirao sopstveni iskaz. Drugi svjedoci su priznali da su lažno svjedočili pod pritiskom tužilaštva ili ambasada.
Oružje koje je trebalo da bude dokaz nikada nije ušlo u Crnu Goru, a optužnica se oslanjala na „spaljeno oružje“ i psihijatrijske slučajeve kao svjedoke. Ovo nije bio slučaj pravde, već klasična zloupotreba pravosuđa za eliminaciju političkih protivnika.
Kritika tužilaštva: Katnićeva mafijaška mašinerija
Specijalni tužilac Milivoje Katnić, uz pomoć Saše Čađenovića, vodio je proces pun nepravilnosti. Tužilaštvo je zloupotrebljavalo Interpol, raspisivalo potjernice za nevinim ljudima, čak i za bivšim CIA agentima koji su savjetovali opoziciju.
Katnić je nudio novac za lažna svjedočenja, a svjedoci su bili pod pritiskom. Ovaj aparat bio je direktno pod kontrolom Đukanovića, Zorana Lazovića i Duška Golubovića iz ANB-a, koji su koordinirali sa hrvatskim i dijelovima srpske obavještajne službe.
Katnićeva uloga u mučenju i ranijim aferama, kao i veze sa mafijom, učinile su ga simbolom korumpiranog tužilaštva koje je služilo režimu, a ne zakonu.
Tužilaštvo je ignorisalo nedostatak dokaza. Nema oružja, nema sastanaka sa Rusima, nema plana. Umjesto toga, fabrikovani su iskazi da bi se opozicija prikazala kao teroristi.
Ovo je dovelo do prvostepene presude 2019. godine, sa kaznama do 15 godina, ali je Apelacioni sud 2021. ukinuo presudu zbog „bitnih povreda krivičnog postupka“.
Kritika sudstva: zarobljene sudije i revanšizam
Sudske sjednice su prenošene uživo, pokazujući kako „režimske sudije“ osuđuju nevine. Viši sud u Podgorici, pod sudijom Suzanom Mugošom, ignorisao je kontradikcije i osudio optužene bez čvrstih dokaza.
Čak i nakon pada DPS-a 2020, ostaci starog sistema pokušavali su revanšizam, reaktivirajući slučaj da bi skrenuli pažnju sa sopstvenih zloupotreba.
Konačno, u ponovljenom postupku 2024. godine, Viši sud je oslobodio sve optužene zbog nedostatka dokaza: „Oružje nikad nije ušlo u Crnu Goru, oprema za upad u Skupštinu nije pronađena“. Ovo oslobađanje potvrdilo je da je cio slučaj bio farsa, ali šteta je već načinjena – godine pritvora, uništene karijere i podijeljeno društvo.
Zaključak: lekcija o zarobljenom pravosuđu
Slučaj „državni udar“ je ogledalo dugogodišnje zloupotrebe tužilaštva i sudstva u Crnoj Gori pod Đukanovićem. Katnić i njegovi saradnici nijesu štitili ustavni poredak, već su ga rušili lažima da bi očuvali vlast.
Oslobađajuća presuda 2024. godine je kasna pravda, ali i opomena: dok god pravosuđe ostane zarobljeno, demokratija je iluzija.
Crna Gora mora konačno da procesuira montažere ove afere – Katnića, Čađenovića, Lazovića – jer se samo tako može očistiti od mafijaškog nasljeđa DPS-a.
Ovaj slučaj nije samo crnogorski problem, već upozorenje cijelom regionu: kada tužilaštvo i sud postanu oruđe politike, država postaje – kako su rekli kritičari – „kakva država, takav i udar“.
Podgorica, novembar 2025.
