Buđenje nije trenutak kada otvorimo oči pri prvom zvuku budilnika, već proces koji ima nekoliko faza. Naš mozak omogućava stanje pune svijesti tako što se postepeno „aktivira“ pomoću dubokih, usporenih moždanih talasa, a to prelazno vrijeme otkriva zašto se nekada osjećamo kao da smo puni energije nakon ustajanja, a zašto nekada nikako ne možemo da se razbudimo.
Kada se ujutru probudimo, djeluje kao da nam se mozak odmah „uključi“ na zvuk budilnika – ali to nije toliko jednostavno. Čak i kada ustanemo, pospani smo na određeno vrijeme, a to je zato što je proces buđenja mnogo složeniji nego što mislimo. Aktivnost mozga je tokom sna sporija i sinhronizovana, a u budnom stanju moždani talasi postaju brži i fleksibilniji, što nam omogućava da reagujemo na spoljašnji svijet. Biti budan znači da je mozak u stanju koje omogućava svijest, razmišljanje i pokrete.
Ipak, taj prelazak iz sna u budnost ne dešava se u jednoj sekundi. Na osnovu istraživanja, poznato je da subkortikalni dijelovi mozga – neuronske formacije smještene ispod moždane kore – igraju ključnu ulogu u ovom procesu. Prvo se aktivira retikularni aktivacioni sistem, koji djeluje kao pokretač koji šalje signale talamusu, strukturi zaduženoj za prenos senzorne informacije, a potom i moždanoj kori, to jest spoljašnjem sloju mozga.
Naučnici su uočili da se pri buđenju pojavljuje prepoznatljiv obrazac moždane aktivnosti. Kada se čovjek probudi (u slučaju da nije iz REM faze sna), aktivnost mozga najprije pokazuje kratak nalet sporijih, „uspavanih“ talasa, a potom prelazi na brže talase, karakteristične za budnost.
S druge strane, ako se buđenje dogodi tokom REM faze, poznate po živopisnim snovima i brzim pokretima očiju, mozak odmah prelazi u stanje ubrzane aktivnosti. Bez obzira na fazu sna, proces počinje u prednjim i centralnim dijelovima mozga i postepeno se širi ka zadnjem dijelu.
Zašto smo ujutru pospani
Nakon što se probudimo, mozgu je potrebno vrijeme da dostigne punu kognitivnu budnost. Taj period, poznat kao „inercija sna“, traje od 15 do 30 minuta, a ponekad čak i duže (do sat vremena). Razlozi za ovu jutarnju letargiju nisu u potpunosti jasni, ali se smatra da vrijeme buđenja ima veliki utjecaj.
Prirodno ustajanje, bez alarma, organizam često lakše podnosi. Kada mozak sam odluči da je vrijeme za buđenje, on to čini u trenutku koji najbolje odgovara unutrašnjim biološkim signalima. Različiti dijelovi mozga u tom trenutku razmjenjuju informacije o tome u kojoj smo fazi sna i kada je najbolje da se pređe u stanje budnosti.
Mehanizam koji reguliše ove cikluse radi u talasima, tako da otprilike na svakih 50 sekundi prolazimo kroz kratke periode dubljeg sna i faze u kojima se lakše budimo. Kada se buđenje poklopi sa tim „lakšim“ periodom, osjećamo se odmornije i manje pospano.
Upravo zbog toga mnogi stručnjaci preporučuju buđenje u približno isto vrijeme svakog dana, bez naglog prekida sna. Na primjer, budilnik nas može probuditi u nepovoljnom trenutku, to jest u „težoj“ fazi sna, što dovodi do snažnije inercije sna i osjećaja umora, prenosi „Lajv sajens“.
Iako su naučnici otkrili mnoge mehanizme koji stoje iza buđenja, neke stvari ostaju nerazjašnjene. Još uvijek nije jasno zašto nas jednog dana ista količina sna osvježi, a drugog ne. Postoje naznake da ishrana i trajanje sna mogu utjecati na nivo jutarnje budnosti i na način na koji mozak prelazi iz sna u budno stanje, ali nauka nastavlja da traži odgovore na ova pitanja.
(RT BALKAN)
