Preskupa sloboda: Povratak generala Pavkovića

Povratak generala Pavkovića

Mnogi srpski sužnji nisu preživjeli haške kazamate. Slobodu su mogli da ugledaju tek kada su bili potpuno otpisani, zbog bolesti. Da li je i general Pavković jedan od njih, ili će sloboda, makar i uslovna, uz brigu naših ljekara sa VMA biti dovoljno blagotvorna po njegovo zdravlje?
Postalo je pravilo da Haški sud, odnosno njegov naslednik Međunarodni rezidualni mehanizam (MICT), pušta osuđenike na slobodu ili liječenje, tek kada je u pitanje doveden, najčešće zbog bolesti, njihov život. Tako se i general Nebojša Pavković vratio u Srbiju avionom Vlade Srbije, nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam u Hagu donio odluku o njegovom prijevremenom puštanju sa kazne od 22 godine zatvora zbog ugroženog zdravstvenog stanja, a liječenje je nastavio na VMA. U Hagu, a potom i u zatvoru u Finskoj, proveo je dvije decenije, a osuđen je za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Predsjednica Mehanizma Graciela Gati Santana utvrdila je da postoje ubjedljivi humanitarni razlozi koji opravdavaju prijevremeno puštanje Pavkovića, pod uslovima, koje je general morao da potpiše. Ona je tražila ranije da se, ukoliko Pavković bude prebačen u Srbiju, obezbijedi da nezavisni medicinski stručnjak organizuje mjesečne konsultacije sa Pavkovićem, te da naknadno podnese povjerljiv izvještaj o svakoj takvoj konsultaciji, sa ažuriranim informacijama o Pavkovićevom zdravstvenom stanju.
NJegovo puštanje na slobodnu prethodno je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji ga je lično je pozvao prije polijetanja iz Finske i poželio mu „srećan put“. Bio je to dug put, ako se uzme u obzir koliko je Srbija uložila upornosti i istrajnosti da se još jedan haški sužanj vrati u svoju zemlju. „Dobro došao kući, generale“, velikim crvenim slovima na bijelom platnu pisalo je u nedelju uveče na sjevernoj tribini stadiona „Rajko Mitić“ u Beogradu, među najvatrenijim pristalicama Crvene zvezde. Pred početak susreta crveno-bijelih i kragujevačkog Radničkog na beogradski aerodrom sletio je avion Vlade Srbije u kojem je bio Nebojša Pavković.

DRŽAVNA BRIGA

Radi se o velikoj promjeni države prema optuženima pred Haškim tribunalom u odnosu na vrijeme kada su oni „u paketima“ bili isporučivani ovom zloglasnom sudu, bez adekvatne pravne pomoći, brige i obzira.
Rođen 1946. u Senjskom Rudniku kod Despotovca, u centralnoj Srbiji, Pavković je Učiteljsku školu završio u Aleksincu, zatim i visoke vojne škole u Beogradu, navodi se u njegovoj biografiji. Obavljao je brojne dužnosti u Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), nekadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ).
Tokom njenog raspada u krvavom ratu, Pavković je 1994. raspoređen u Prištinski korpus na Kosovu, gdje je služio kao načelnik Odeljenja za operativne poslove i obuku, načelnik štaba i komandant korpusa. Komandant Treće armije, zadužene i za Kosovo, bio je od decembra 1998. do februara 2000, baš u periodu sukoba srpskih i jugoslovenskih bezbjednosnih snaga sa pripadnicima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). „Odbrana Kosova je strateški cilj i naš glavni nacionalni interes“, govorio je Pavković u martu 1999, neposredno pred početak NATO bombardovanja SR Jugoslavije. „Ako izgubimo Kosovo, izgubićemo Srbiju, Jugoslaviju i slobodu koja je sveta našim građanima.“
Po završetku rata na Kosovu, Pavković je u februaru 2000. unaprijeđen u najvišu vojnu funkciju – načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije a predsjednik Slobodan Milošević mu je uručio Orden slobode. Dvije godine kasnije penzionisan je ukazom tadašnjeg predsjednika SRJ Vojislava Koštunice. U međuvremenu osniva stranku Narodni blok, a 2002. je bio kandidat na izborima za predsjednika Srbije. Osvojio je nešto više od dva odsto glasova.

Tužilaštvo Tribunala u Hagu je 2003. protiv njega podiglo optužnicu za ratne zločine, a suđenje počelo 2006. Sam je tvrdio da neće dobrovoljno otići u Hag, da neće dozvoliti da ga nasilno privode, i insistirao da mu se sudi pred domaćim sudovima. Ipak, 2005. godine je prebačen u Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, nakon što je bio u bjekstvu više od godinu i po dana. Nebojša Pavković je 2009. godine proglašen krivim po svih 5 tačaka optužnice i osuđen na 22 godine zatvora. Zajedno sa njim, osuđeni su i Vladimir Lazarević, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Sreten Lukić. Prvooptuženi Slobodan Milošević je umro u pritvoru a Milan Milutinović je oslobođen optužbi.
Tužilaštvo ga je teretilo za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Prema optužnici, Pavković je, kao komandant Treće armije oružanih snaga SRJ planirao podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje zločina: protiv čovječnosti – deportacija, druga nehumana djela (prisilno premještanje), ubistvo, progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, kao kršenje zakona i običaje ratovanja (ubistvo).

U optužnici se, između ostalog, navodi da su snage SRJ i Srbije „postupajući po uputstvu, na podsticaj ili uz podršku“ Nebojše Pavkovića, ubile hiljade kosovskih Albanaca civila u okviru hotimične i široko rasprostranjene i sistematske kampanje terora i nasilja koja je rezultirala prisilnom deportacijom približno 800.000 kosovskih Albanaca civila. Odnose se, kako stoji u optužnici, na period od januara 1999. godine do 20. juna 1999. godine na teritoriji KiM.

„Optuženi su planirali, podsticali, naredili, počinili ili na drugi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina… Cilj ovog udruženog zločinačkog poduhvata bio je, između ostalog, istjerivanje znatnog dijela albanskog stanovništva Kosova sa teritorije pokrajine Kosovo u nastojanju da se obezbijedi trajna srpska kontrola nad ovom pokrajinom. Da bi ostvarili ovaj zločinački cilj, svaki od optuženih, djelujući individualno ili u dogovoru međusobno i sa drugim poznatim i nepoznatim licima, značajno je doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu, koristeći de jure i de fakto ovlašćenja kojima je raspolagao“, piše, između ostalog, u optužnici.

Zaključeno je i da je Pavković „dijelio namjeru da se prisilno rasele kosovski Albanci i da je značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu“. „Budući da su učesnici udruženog zločinačkog poduhvata koristili snage Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova za sprovođenje zajedničkog cilja, zločini koje su te snage počinile mogu se pripisati Pavkoviću“.
Pavković nikada nije prihvatio presudu i tvrdio je da Vojska nije protjerivala stanovništvo s Kosova a da bi izbjegli sukobe kosovski Albanci su išli u Albaniju, Makedoniju, Crnu Goru i Srbiju. „Ponosan sam što smo uspjeli da odbranimo Kosovo i što smo uspjeli da spasimo živu silu i tehniku“, govorio je pavković.

PROMJENLJIVA PRAVILA

I tu dolazimo do onoga po čemu je ovaj tribunal postao poznat i ozloglašen, a to je da u hodu mijenja pravila, naravno na štetu optuženih, donosi presude koje su ispod nivoa pravne struke i daleko od pravde. Naročito kada su u pitanju optuženi iz Srbije.
Haški tribunal pravosnažno je osudio bivšeg potpredsjednika Vlade SRJ Nikolu Šainovića na 18 godina zatvora, policijskog generala Sretena Lukića na 20, generale VJ Nebojšu Pavkovića na 22 i Vladimira Lazarevića na 14 godina zatvora za zločine nad kosovskim Albancima 1999. godine. Generalu Pavkoviću, bivšem komandantu Treće armije Vojske Jugoslavije, potvrđena je prvostepena presuda od 22 godine zatvora. Šainoviću je kazna smanjena sa 22 na 18 godina, načelniku štaba MUP-a na Kosovu Lukiću sa 22 na 20, a Lazareviću, načelniku štaba Prištinskog korpusa, sa 15 na 14 godina.

Pravni značaj ove presude je u tome što je sud, sudsko veće odstupilo od stava koje je imalo u suđenju generalu Momčilu Perišiću da mora da ima neposredna saznanja o zločinima, tzv. direktno usmjerenje. U slučaju Perišića utvrđeno da nije bilo direktnog usmjerenja i da je on od tog veća oslobođen, dok je na ovom suđenju sudsko veće promijenilo tu odluku i reklo da ne treba direktno usmjerenje, već da je dovoljno da se to samo desilo. Dakle, da je ovo vijeće sudilo Perišiću bio bi osuđen, a da je ono vijeće sudilo ovim optuženim svi bi bili oslobođeni i pušteni na slobodu.

Indikativno je i poređenje presude Pavkoviću sa oslobađajućom presudom hrvatskom generalu Antu Gotovini za progon Srba iz Kninske krajine, 1995. godine. Žalbeno vijeće je u tom slučaju utvrdilo da nije postojao udruženi zločinački poduhvat za protjerivanje srpskog stanovništva, iako je prvostepeno veće citiralo dokaze kao što je izjava predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana posle operacije Oluja koji je rekao: ‘Srbi su kancer na tkivu Hrvatske, mi smo ih otjerali da se više nikad ne vrate’. Većina u žalbenom vijeću u predmetu Gotovina rekla je da nije jedini razuman zaključak da su imali namjeru da protjeraju hiljade i hiljade Srba. Takvih direktnih dokaza u slučaju Pavkovića i ostalih – nema.
Za sud u Hagu bi se, bez ikakvih ograda, moglo reći da obiluje pravnim i proceduralnim nepravilnostima još od njegovog osnivanja, počev od toga da ga nije osnovala Generalna skupština UN već SB. Tako se Haški tribunal, umjesto da bude sud s autoritetom, pretvorio u „zvijer koja traži meso“ (u zatvoru u Ševeningenu naprasno je preminulo ili se ubilo dvadesetak optuženih Srba). A svi oni su, uglavnom, optuživani po komandnoj odgovornosti u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, vrlo sumnjivom pravnom terminu koji haški djelioci pravde godinama nemušto pokušavaju da objasne, iako ga nije bilo čak ni u Statutu ovog suda.

Ova „parazitska odgovornost“, kako je svojevremeno engleska akademska javnost nazvala taj oblik odgovornosti, u Velikoj Britaniji je bila izvor prava pune 32 godine – sve do 18. februara 2016, kada je odlukom Vrhovnog suda Ujedinjenog Kraljevstva stavljena van snage. General Mladić je proglašen krivim za genocid iako sud nije utvrdio njegovu posebnu namjeru za izvršenje ovog najtežeg zločina, kao najbitnijeg atributa kvalifikacije genocida. General je proglašen krivim na osnovu svog učešća u tzv. „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“. Suština ove formule je da svaka osoba može biti proglašena krivom ako je proglašena učesnikom u tom „poduhvatu“. Naime, ne dokazuje se njegovo učešće već jednostavno biva proglašen učesnikom.

Politički karakter Haškog suda nedvosmisleno je svojevremeno raskrinkao ugledni intelektualac i bliski prijatelj Noama Čomskog, profesor Edvard Herman, svojom analizom u studiji „Srebrenički masakr: činjenice, kontekst, politika“. U njoj Herman kaže: „I SAD i zvaničnici Tribunala koje su SAD imenovale priznali su značaj političkog faktora u podizanju optužnica od strane MKSJ-a. Tako je, nakon podizanja prve optužnice za ’genocid’ protiv lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića i generala Ratka Mladića 24. jula 1995, sudija Haškog suda Antonio Kasese pohvalio optužnice kao ’dobar politički rezultat’ i dodao je da ’ta gospoda neće moći da učestvuju u mirovnim pregovorima’ – što se svodi na razloge strogo političke prirode, a to ipak nije uspjelo da diskredituje MKSJ u očima svijeta. ’Shvatio sam da je Tribunal za ratne zločine veoma dragocjeno sredstvo’, rekao je za Bi-Bi-Si glavni američki pregovarač Ričard Holbruk. ’Mi smo ga koristili kako bismo dva najtraženija ratna zločinca u Evropi, Karadžića i Mladića, držali podalje od Dejtonskog mirovnog procesa i mi smo ga koristili kako bismo opravdali sve što je sledilo’.“

POLITIČKA SVRHA

Još prilikom osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, u njemu su rekli da on ima pretenzije da uspostavi „visoke standarde pravosuđa“. Uslov tih pretenzija je prije svega poštovanje ljudskih prava u skladu s već postojećim normama međunarodnog prava. Međutim, praksa Tribunala pokazala je da njegova djelatnost izlazi izvan okvira zbog kojih je i osnovan. Haški sud, dosledan svojoj osnovnoj, političkoj svrsi, istrajava na nakaradnim pravilima i posle izrečenih drakonskih kazni Srbima, tako što im odbija pravo na uslovnu slobodu, uprkos međunarodnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, „žmuri“ na zlostavljanja i torturu osuđenih Srba koji kazne izdržavaju u najtežim evropskim kazamatima. Tribunal je čak uspio da kod Savjeta bezbjednosti UN izdejstvuje (svojom preporukom) da se odbiju mnogobrojni zahtjevi Srbije da haški osuđenici nastave da služe kazne u našoj zemlji, čak i pod međunarodnim nadzorom.
Bez obzira na fizička zlostavljanja, poput generala Radislava Krstića – u zatvoru Vejkfild u Zapadnom Jorkširu preživeo je klasičan atentat, zbog čega je prebačen u Krakov u Poljskoj – ili Milana Martića, Dragomira Miloševića i Milana Lukića, koji kazne izdržavaju u Estoniji. Kada se obrate sudu u Hagu s konkretnim zamjerkama, Estonija to shvata kao napad na njen kazneni sistem i brani se tako što negira probleme.
Odlučujući o zahtjevu za prijevremeno oslobađanje Srba koji su izdržali dvije trećine kazne, Tribunal ih je glatko odbio iako su države u čijim zatvorima borave dale povoljna mišljenja, priznale njihovu resocijalizaciju i predložile da budu pušteni. Tako se svojevremeno navodi da je Karmel Ađijus, oslobađanje odbijao jer optuženi zbog ozbiljnosti zločina nije pokazao da se dovoljno rehabilitovao, a prije svega jer ne priznaju krivicu za koju su osuđeni. Slično je prolazio i general Pavković, sve dok se nije teško razbolio, zbog čega mu je i život doveden u pitanje.
Za Pavkovića i druge osuđenike nije utjeha što su se pravila MKSJ pokazala kao nakaradna i politička prije svega, ni što ih drugi tribunali neće primjenjivati. Ona za njih i dalje važe, čak i posle presude.

(Pečat)