Piše: Vladimir Đukanović
Pažljivo sam gledao i slušao nedavno gostovanje predsjednika Srbije na TV Pink. Već negdje napisah da mi nikako nije drago zato što je potvrdio sve ono što sam inače govorio još prošle godine kada je čitav haos i pokušaj obojene revolucije pokrenut. Još tada sam ukazao da su BIA i policija skroz zakazali, jer zaista je bilo nevjerovatno da danima, a kasnije i mjesecima, nismo mogli da imamo niti jedan snimak ili fotografiju sa nekog od plenuma na fakultetima, niti smo znali imena i prezimena učesnika plenuma.
Da budem precizan, nisu služba i policija samo zakazale, već su njihovi dijelovi ozbiljno radili za blokadere i bili su aktivni učesnici pokušaja nasilnog prevrata, što uostalom konačno i sam predsjednik Republike priznaje u njegovom gostovanju.
O pravosuđu mi je sumanuto da trošim riječi, jer dobro je poznato kakav sam stav iznosio, a predsjednikova potvrda iz emisije o djelovanju sudija i tužilaca tokom obojene revolucije samo mi je bila dodatna satisfakcija koliko sam bio u pravu, posebno jer sam se protivio tzv.ustavnim reformama iz 2022. godine. Najgore od svega mi je što sam najviše prozivki, pa i nameštanja raznih afera i diskreditaciju, dobio uglavnom od mojih saboraca, koji su se inače kada je sve otpočelo vrlo ”hrabro” pokazali sakrivši se u mišije rupe da sačekaju prevrat.
Baš takvi su doveli do apsolutnog kolapsa sistema, jer sam takođe prvi javno ukazao da revoluciju nije otpočeo običan narod, niti privatni sektor, već je ona krenula iz sistema i to od strane onih kojima je ova vlast sve dala, od funkcija, preko položaja, uticaja u društvu, bitnosti. Svi oni jahali su na leđima Aleksandra Vučića, vješto sklanjajući i udaljavajući svakog iskrenog čovjeka što dalje od njega, dok su pleli paukovu mrežu pripremajući mu svilen gajtan.
Predsjednikove riječi da se više nije oslanjao na BIA, jedinu našu bezbjednosnu službu koja mora da bude srce i duša ove zemlje u njenoj zaštiti, dokaz su totalnog kraha sistema i države. Logično, ako oni koji bi morali da štite sistem, a to su BIA i policija, nisu radili svoj posao, svako od nas će se pitati koliko je siguran u ovoj zemlji. Imamo li uopšte državu? I tu ću biti krajnje iskren, Vučić je od Srbije napravio raj za investiranje, ekonomski jaku i snažnu zemlju, ozbiljnu vojsku, spoljnu politiku je doveo do savršenstva, Srbija je danas ozbiljno uvažen faktor, dobili smo EKSPO, na sve strane se gradi, nezaposlenost je nikad manja, srednja klasa se konačno stvorila…
Dakle to su nemjerljivi uspjesi. Ono gdje je on najviše zakazao je činjenica da je unutar sistema dopušten totalni haos i da su se u sam sistem uvukli najgori mešetari, tzv. duboka država, koji su doveli do toga da bez obzira ko pobijedi na izborima, praktično su oni vlast i oni haraju. Oni zagorčavaju pristojnim ljudima živote, preuzimaju čitave društvene oblasti i na mig se probude kada im se naredi da uruše sistem.
Prvi sam ukazivao na pet oblasti koje su bile najkritičnije — kultura, pravosuđe, kompletan obrazovni sistem, mediji i dijelovi bezbjednosnog sektora. Ispostavilo se da sam pogodio u srž, no tada to niko nije želio da čuje. Danas, kada je voda došla do nosa i kada su se spavači aktivirali, svima je sve jasno, slušašvši predsjednika Republike mogu samo da konstatujem da je dobro što uopšte postojimo i što smo živi.
Kako smo pretekli ovu obojenu revoluciju, pravo da vam kažem nisam siguran da bih imao pravi odgovor. No, ona je mene mnogo toga naučila i strahovito kao čovjeka promijenila. Bar u onom segmentu aktivnog bavljenja politikom. Shvatio sam koliko je čovjek čovjeku vuk, te koliko je nemoguće u političkom svijetu bilo kome vjerovati. Uostalom, kao i u životu, što je samo po sebi katastrofa.
Najgore od svega mi je saznanje da državu praktično nismo ni imali, te da je ključni posao u nekom narednom periodu da se pokuša sa njenim stvaranjem. Preciznije rečeno, sa uspostavljanjem sistema u državi. No, iskustvo me je naučilo da će to biti u najmanju ruku nemoguće uraditi, jer državu koju suštinski nemamo, nekako u mnogo čemu mijenja tzv. duboka država, koju itekako imamo. Dok nju ne razbijemo, nećemo imati ni državu.
