Crnogorska javnost je i ovih dana svjedočila vijesti koja bi u svakoj normalnoj državi bila prioritetno pitanje bezbjednosti i odbrane nacionalnog interesa: ponovo su sa teritorije tzv. Kosova ispaljeni pucnji na skijalište Hajla – Štedim kod Rožaja. Vijesti su prenijele da se incident desio, a da su nadležni organi – opet – ostali nijemi. Ni objašnjenja, ni reakcije, ni saopštenja.
Ako bi se tako posmatralo, ovo je klasičan „čisti penal“ za opoziciju, prilika da prozovu vlast zbog nečinjenja i ignorisanja ozbiljnih bezbjednosnih incidenata na samoj granici države. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog zvaničnog ćutanja institucija koje su dužne da zaštite građane. Međutim, najveća opoziciona stranka DPS – i dalje muk.
Stoga se postavlja pitanje – zašto DPS ćuti?
Razlog je svima jasan: ova tema se ne uklapa u osnovni DPS narativ koji traje još od 1998. godine – o „srpskoj hegemoniji koja prijeti Crnoj Gori“. U njihovoj konstrukciji političke realnosti, sve opasnosti, sve prijetnje, sve destabilizacije – moraju dolaziti sa strane Srbije i Srpske pravoslavne crkve. Sve ostalo, naročito ako dolazi sa „druge strane“, kao da ne postoji.
Upravo zato dobijaju kvalitetan predlog: neka se oglase i osude sve učestalije pucnjave u okolini crnogorskog skijališta, ali neka to urade na način koji im je blizak i ideološki dosljedan. Neka kažu da pucnji dolaze sa teritorije Republike Srbije.
Jer, ako se već drže decenijama izgrađenog narativa, onda je logično da i ove metke koji padaju na crnogorsku granicu – iako dolaze sa teritorije tzv. Kosova – pokušaju da „pročitaju“ kroz optiku svojih političkih šablona. Tako bi, barem, makar nešto rekli, umjesto da i dalje ćute dok se granica Crne Gore pretvara u nultu bezbjednosnu zonu.
