Navršile se 34 godine otkako je na ratištu u okolini Gospića poginuo Đorđe Božović Giška — ratnik, sportista i osnivač Srpske garde.
Đorđe Božović Giška, komandant Srpske garde, ubijen je jednim metkom! Mogli su ga ubiti hrvatski vojnici, ali je — kako je jednom izjavio vojvoda Rade Čubrilo, bivši komandant Teritorijalne odbrane Medak – istočni Gospić — moguće i da je ubica stigao po nalogu Državne bezbjednosti iz Beograda.
Čubrilo je bio svega 20 do 30 metara udaljen od mjesta pogibije Giške i tvrdi da je Božović mogao biti pogođen čak i iz kasarne koju su bile opkolile „zenge“.
— Giška je pogođen dok se nalazio na raskrsnici ulica Nade Dimić i Bilajske. Na njega je pucano, najvjerovatnije, iz pravca zgrada koje su bile udaljene 100–150 metara ka sjeveru. U tim zgradama su se nalazili pripadnici hrvatskih snaga. Giška je izletio na čistinu i pogođen je bočno. Ulazna rana bila je ispod lijeve strane grudnog koša, a izlazna s desne strane — između kuka i bubrega — prisjeća se Čubrilo, koji nije vidio sam trenutak pogibije komandanta Srpske garde.
On ne isključuje mogućnost da je neko ubačen u opkoljenu kasarnu „Stanko Opsenica“ s ciljem da likvidira Gišku, ali ističe da nema više konkretnih saznanja.
— Znam samo da nije pogođen s leđa. Izvukao ga je njegov bratanac, koji je kasnije takođe poginuo. Giška je potom prebačen u Medak, u crkvu. Obdukcija kod nas nije rađena, nije bilo uslova. Tijelo mu je umotano u ćebe i zastavu, a zatim ga je desetak gardista prevezlo za Beograd — navodi Čubrilo.
Po njegovim riječima, u akciji oslobađanja Gospića učestvovalo je 80 gardista, dok je preostalih 300 boraca bilo iz redova Teritorijalne odbrane, milicije Krajine i jedne čete JNA.
— Nakon Giškine pogibije, došao je Branislav Lainović Dugi i poveo sa sobom 50 gardista, dok su na prvoj liniji fronta ostale dvije čete — kaže Čubrilo.
Tri mjeseca kasnije, dok je bio u Beogradu, Čubrilo je čuo špekulacije da je Giška ipak pogođen s leđa.
— Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim ko je Giškin ubica. Mogo je biti neko s hrvatske strane, a mogo je pucat’ i neko iz kasarne. Ne mogu da tvrdim da Državna bezbjednost iz Beograda nije mogla da pošalje ubicu — priča svjedok događaja iz Gospića.
Giška je u Liku stigao sa 130 dobrovoljaca, a u akciji oslobađanja učestvovalo je oko 400 ljudi.
— Dogovorili smo strategiju i Giška je krenuo sa svojim borcima. Cilj nam je bio da dođemo do vode i mostova koje su držali hrvatski vojnici. U haosu koji je uslijedio nakon što je pogođen, hrvatske snage su tromblonom pogodile jedan tenk. Imali smo samo jedan tenk, koji je potom udario u drugi. Taj drugi tenk su, pod čudnim okolnostima, pripadnici JNA ostavili Hrvatima, pod izgovorom da je neispravan. Hrvati su ga se dočepali, mi smo morali da obustavimo akciju, a most i kasarna su ostali ustašama — prisjeća se Čubrilo tog 15. septembra 1991. godine.
— U ratnom haosu nijesam mogao da idem na Giškinu sahranu. Otišao sam mu na grob kad su mu davali četrdeset dana. Tad sam mu odao počast i oprostio se s njim — kaže Čubrilo.
Đorđe Božović Giška rođen je 15. septembra 1955. u Peći, u porodici Gavrila i Milene Božović. Do 1964. živio je u Inđiji, koju je kasnije često posjećivao, nakon čega se s majkom i mlađom sestrom Slavicom preselio u Beograd.
Tokom izdržavanja zatvorskih kazni, pročitao je gotovo sve knjige iz zatvorskih biblioteka i završio Fakultet sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Beogradu. Planirao je da završi i teologiju, ali mu nije bilo dozvoljeno da iz zatvora polaže ispite. Govorio je šest stranih jezika.
Ubrzo po dolasku na Voždovac, upoznaje Branislava Matića Belog, s kojim postaje nerazdvojni prijatelj. Postaje član bokserskog kluba „Radnički“, gdje ga je u ringu mogao pobijediti samo Žorž Stanković. Veoma mlad dolazi u sukob sa zakonom, kada je u jednoj uličnoj tuči izboden nožem. Ranjavanje je preživio zahvaljujući snažnoj građi, zbog čega i dobija nadimak Giška. Sa trinaest godina ilegalno je otišao u Italiju. Po povratku u Jugoslaviju, počinje se intenzivno družiti sa Borisom Petkovim i Rankom Rubežićem, čime ulazi u svijet kriminala.
Giška je to opisivao ovako:
— Onima koji me optužuju da sam kriminalac kažem: u Beogradu sam se pročuo kao dosta dobar bokser, vrijedan u školi, a željan svega. Hoću i da se provedem, volim cure, a para nema. Kako se snać’? Predloži ovaj ono, ajde sitno, ajde krupno, ajde pljačka… Krenuo sam iz neke želje za avanturom, za nekim glupiranjem — i toga se danas stidim. Ali ja to časno zovem pravim imenom.
Božović je 1991. osnovao formaciju Srpska garda, zajedno sa Branislavom Matićem Belim.
Mnogi su smatrali da je Giška sebi potpisao smrtnu presudu govorom na sahrani Branislava Matića.
Na sahrani svog najboljeg druga, održao je govor koji se i danas prepričava — govor zbog kojeg su mnogi zaplakali, ali i koji su neki tumačili kao političku poruku upućenu samom državnom vrhu Srbije.
— Giška je tada, pred svima, uputio otvorenu prijetnju onima na vlasti. A to se, zna se, ne prašta.
Koga boli kurac za to ko je ubio šišnjara i kriminalca sa debelim dosijeom, koji je otišao u Hrvatsku da pljačka? Bez ako nećete da postane uzor vaše đece, pa ga sad dižete u nebesa?