EKSKLUZIVNO; Unuk Pavla Đurišića, Paul Đurišić za BORBU: Ponosan sam na svog đeda i nikada se neću odreći njegovog nasljeđa!

Paul Đurišić licencirani je imigracioni advokat u Sjedinjenim američkim državama, konkretno u Arizoni i Ilinosi. Nosi ime po svom djedu, Pavlu Đurišiću, vojvodi Jugoslovenske vojske u otadžbini u Drugom svjetskom ratu, odnosno popularnije poznatom kao četnički pokret.

U intervjuu Paul Đurišić je jasno poručio – „Ja sam veoma ponosan na svog đeda i na ono za šta je žrtvovao svoj život pokušavajući da postigne. Nikada se ne bih odrekao tog nasljeđa“

Unuk četničkog vojvode poručio je mlađim generacijama u Crnoj Gori i regionu da uvijek urade duboko istraživanje istine…

„…jer je vlast i istorija uvijek predstavljena tako da favorizuje pobjednika, ne osvrćući se na pravu istinu“, poručio je Đurišić.

Nedavno je u Crnoj Gori upravo ime Pavla Đurišića brujalo medijima gotovo mjesec ipo dana. Mještani Gornjeg Zaostra, sela pokraj Berana, pored mjesne crkve podigli su, pa potom uklonili spomenik četničkom komandantu. Spomenik je nakon otkrivanja uklonjen i premješten u mjesnu crkvu a potom u Manastir Đurđevi Stupovi.

Ovi događaji faktički su pokrenuli lavinu dešavanja širom Crne Gore. Pored činjenice da je vlasnik imanja gdje je spomenik podignut uhapšen, kao i još nekoliko lica koja su učestvovala u podizanju spomenika, sa druge strane je nadležno Ministarstvo krenulo u akciju uklanjanja svih spornih spomenika. Jedan od uklonjenih spomenika je i bista Jusufu Čeliću, komandiru milicije koju su činili Albanaci koji su živjeli na prostoru Plava, Gusinja i Albanije, a koja je, prema tvrdnjama nekih istoričara, odgovorna za zločine nad pravoslavnim stanovništvom. Tu paravojsku formirala je fašistička Italija. Spomenik Čeliću nalazi se trenutno u zgradi opštine Gusinje.

Đurišić je rođen u Čikagu, 26. decembra 1965. godine. Njegov otac doselio se u Sjedinjene Američke Države 1961.

Borba: Nedavno je u Crnoj Gori podignut spomenik vašem đedu, vojvodi Pavlu Đurišiću, što je izazvalo histeriju u pojedinim medijima. Nakon postavljanja, spomenik je uklonjen, premješten u lokalnu crkvu, a zatim u manastir Đurđevi stupovi. Kako gledate na sve ove događaje kao njegov potomak?

Prvo moram reći da sam počastvovan trudom i zalaganjem porodice Dobrašinović. Kako sam bio u Gornjem Zaostru 2003. godine prilikom prvog pokušaja podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, a onda i nakon njegovog tadašnjeg uništenja, moram reći da danas, više od 20 godina kasnije, kada vidimo sličan tretman, da sam razočaran Vladom Crne Gore i njihovom nepotrebnom reakcijom. Pogotovo imajući u vidu da postoje spomenici antidemokratskim i antireligioznim figurama u Crnoj Gori.

Borba: Izuzetno je zanimljivo da je npr. u Sjedinjenim Državama dozvoljeno podizanje spomenika vašem đedu, dok u Crnoj Gori nije. S druge strane, niko ne osporava spomenik vođi komunista, Josipu Brozu Titu u Podgorici, Glavnom gradu Crne Gore. Po Vašem mišljenju, da li postoje dvostruki aršini na djelu i da li je komunistički sistem još uvijek živ u Crnoj Gori, gdje se država još uvijek obračunava sa političkim disidentima?

Naravno da postoje dvostruki aršini. Ljevica se uvijek oslanjala na dvostruke aršine i licemjerje da bi indoktrinirala svoje sljedbenike.

Borba: Na kraju krajeva, da li bi ova postavka stvari značila da biste se i Vi morali odreći nasljeđa svog djeda, prema tom sistemu vrijednosti? Koliko to može biti pogrešno i opasno?

Ja sam veoma ponosan na svog djeda i na ono za šta je žrtvovao svoj život pokušavajući da postigne. Nikada se ne bih odrekao tog nasljeđa!

Borba: U jednom od prethodnih intervjua, rekli ste da se nikada nećete vratiti u Crnu Goru kada ste vidjeli da je policija Mila Đukanovića digla u vazduh spomenik vašem đedu. Međutim, može se reći da su vaši utisci o toj posjeti bili pomiješani jer je 2.000 ljudi tada vikalo „Pavle, Pavle“ u njegovu čast. Kako se osjećate u ovom trenutku u kontekstu pomenutih događaja?

To je bilo prije više od 20 godina i malo šta se promijenilo kod Vlade tako da sam i dalje razočaran u one koji su na vlasti u Crnoj Gori.

Borba: Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Crnoj Gori? Režima Mila Đukanovića više nema (barem u tom obliku), čini se da je situacija mirnija, ali i dalje imamo zabranu podizanja spomenika, baš kao u vrijeme DPS-a…

Zabrana za spomenike se odnosi samo na one koji se ne sviđaju Vladi tako da vidim malo promjena.

Borba: Kakvo je vaše mišljenje o veličanstvenim litijama, koje je predvodila Srpska pravoslavna crkva 2020. godine, a koje su dovele do pada režima Mila Đukanovića? Da li mislite da je Crna Gora u procesu oporavka i da ćete se u budućnosti moći vratiti u svoju domovinu?

Nadam se i beskrajno bih želio da je Crna Gora u procesu oporavka, ali poslednji događaji sugerišu da je to bila samo površinska promjena bez suštinskog značenja.

„Smiješno je da je sarađivao sa nacistima a dva puta su ga hapsili“

Borba: Vaš djed je bio jedna od najistaknutijih ličnosti svog vremena, bez obzira sa koje strane gledali. Možete li nam ispričati priču ili anegdotu o njemu koja vam je preneta tokom života?

Pa, kao što većina i zna, on je optužen da je sipmatisao naciste a što je apsolutna neistina. Kako može neko ko je dva puta bio zarobljen od strane Njemaca i koji je dva puta i pobjegao da bude saradnik Nacista? Govore i da je bio nosilac Željeznog Krsta. Smiješno.

Ipak, najbolja priča koju imam je kada nam je u posjetu došao Vlade Divac. Rekao mi je da je njegov djed bio toliko ponosan što je Pavle boravio u njegovog kući posle jedne bitke.

Borba: Prema istorijskim podacima, Pavle Đurišić je najvjerovatnije stradao u blizini Jasenovca, najvećeg stratišta srpskog naroda u 20. vijeku. U tom kontekstu, kako gledate na Rezoluciju o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mathauzen, koju je Skupština Crne Gore izglasala prošle godine? Time je postala prva zemlja na svijetu koja je usvojila rezoluciju koja se fokusira na genocid nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu…

Pavle je spaljen na lomači u Jasenovcu a što su posvjedočili moji rođaci koji su u to vrijeme bili tamo. Činjenica da su čak i nacisti bili zgroženi sa taktikama koje su korišćene za mučenje i ubijanje u Jasenovcu – govori sve što treba da znate.

Borba: Šta biste poručili mladim generacijama u Crnoj Gori i regionu u vezi sa sjećanjem na prošlost i porodičnom nasljeđem?

Uradite duboko istraživanje istine jer je vlast i istorija uvijek predstavljena tako da favorizuje pobjednika, ne osvrćući se na pravu istinu.

Borba: I za kraj – da li se Drugi svjetski rat ikada zaista završio u Crnoj Gori, na Balkanu, ali i u cijelom svijetu?

To se preobrazilo u nešto zlobnije. Globalni komunizam protiv demokratskih sloboda, i nažalost, izgleda da Komunisti pobjeđuju.

Šta je Đurišić govorio u prethodnim intervjuima

Pol iliti Pavle Đurišić jedan je od najuglednijih Srba u američkoj državi Arizona. Pol je unuk čuvenog, u pjesmama opjevanog četničkog vojvode Pavla Đurišića, ali svoj ugled nije stekao zahvaljujući svom porijeklu, već kao advokat koji je mnogim srpskim imigrantima pomogao da steknu legalan status u Americi i ostanu u njoj da žive kao punopravni, a ne kao građani drugog reda.

Istorija njegove porodice liči na scenario za dugometražni holivudski film, pisao je američki Serbian Times. Đeda su mu ubile ustaše u logoru Jasenovac. Otac je kao stonoteniski reprezentativac Jugoslavije, kome komunisti nisu dali pasoš, prebjegao u Italiju za vrijeme Olimpijade u Rimu 1960.godine. Po preseljenju u Ameriku njegovoj porodici je decenijama prijećeno smrću, pa su Pavla i njegovog brata morali da kriju od naših ljudi i agenata UDBA-e… O svemu tome i mnogim drugim stvarima govorio je u ekskluzivnom intervjuu koji je dao Antoniju Kovačeviću, uredniku Serbian Times i Serbian News USA, a razgovor je vođen u domu Đurišića u blizini Finiksa, gdje živi sa suprugom i dva sina, i u kome čuva mnoge uspomene i djelove srpske istorije o kojima se malo zna, a što Borba takođe objavljuje u snimku ispod.

U intervjuu koji je ranije dao Srpskim novinama 2016. godine kazao je da njegovo odrastanje nije bilo toliko neobično u Americi osim što niko nije mogao ispravno da izgovori njegovo prezime.

„Odrastao sam kao Amerikanac. Moj otac je bježao od komunista i želio je da mene i mog brata zaštiti od njih, tako da ni­sam vaspitavan „srpski“ u tom smislu. Nisam ni učio srpski. Tek kasnije, kao tinejdžer, postao sam svjestan ko mi je bio djeda i počeo sam da istražujem i postavljam pitanja u vezi njega. Sjećam se prijetećih telefonskih poziva od strane komunista našoj kući kroz 1982. go­dinu (da, čak i pošto je Tito umro). Takođe se sjećam i crkvenog raskola i kako je moj otac izabrao jednu stranu, pa je bista moga djede u manastiru u Libertvilu zbog toga ostala neodržavana godinama. Imao sam dakle prilično obi­č­no detinjstvo, ali sam tek posle prve posjete Srbiji 1998. počeo da shvatam koliko je moj djeda bio važan za mnoge Srbe. Jedan vlasnik zat­vorio je svoju kafanu samo da bi pri­čao sa mnom. Davao sam inte­r­vjue, vidio svoju sliku i ime u novi­nama. Iako sam bio ponosan na svog djeda, bilo mi je malo neugodno, jer ja sam ipak samo njegov unuk. Ja nisam učinio nikakva hero­jska dela poput njega, niti dao svoj život za kralja i otadžbinu kao on. Dešavalo se da, dok sam odrastao, ovdje sretnem ljude koji su se borili uz njega, neki su čak i plakali preda mnom sjećajući se na te dane. Takođe, imao sam prilike da sretnem i američke pilote koje je moj djeda spašavao i to mi je i te kako otvorilo oči“, govorio je ranije Đurišić u intervjuu Srpskim novinama.

Dodaje da je njegov ujak, Predrag Cemović, jedan od zadnjih ljudi koji su Pavla vidjeli živog prije nego što je bio zarobljen i ubijen.

„Pričao mi je kako moj djed nije dozvolio baki da ga prati zajedno sa mojim ocem, jer je znao da će se borbe nastaviti. Tako­đe je pričao da je djeda imao predosjećaj o tome šta će mu se desiti i da je poslao ujaka Cemovića nazad. Ujak je imao samo šesnaest godina i Pavle je po njemu poslao posle­dnji pozdrav baki Gori i mome ocu. Ja, otac i brat bili smo 2003. u Beranama jer je bilo u planu postavljanje spomenika mom djedi. Ali, tog dana Đukanovićeva policija minirala je spomenik. Posle tog događaja riješio sam da više ne odlazim u Crnu Goru“, kazao je Đurišić 2016. godine.

Đurišić je naveo da su njegovog oca stalno pratile tajne službe a naročito kada je postao tinejdžer.

„Stalno je bio ponižavan i ismijevan. Ipak, to ga nije sprije­čilo da postane jedan od najboljih stonotenisera u Beogradu u to vrijeme. Iako mu nikada nije bio iz­dat jugoslovenski pasoš i nije mo­gao da putuje u zapadne zemlje, mo­gao je kao sportista da nastupa u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumuniji sa svojim timom na turnirima. Godine 1960. njegov tim iznajmio je autobus da bi išli da gledaju Olimpijske igre u Rimu. Njegovi prijatelji spo­r­tisti sakrili su ga u prostoru za prtljag i tako je uspio da konačno po­bjegne. Čekao je u Italiji šest mje­seci sve dok ujak Cemović (koji je već bio u Americi) nije uspio da ga upiše na univerzitet u Bafalu. Bilo mu je dvadeset godina kada je pobjegao.

Milovan Đilas na vespi, i priča o bjekstvu iz njemačkog zatvora

On je podijelio i priču kako je njegov djed upoznao njegovu baku i kada je poželio da je pita za izlazak.

„Tada je njegov prijatelj bio sa njim na „vespa“ motoru. Taj prijatelj je bio zapravo Milovan Đilas. Druga priča odnosi se na njegovo bjekstvo iz njemačkog logora. Mno­gi ne znaju kako je pobjegao. Tri dana se krio na dnu mobilnog poljs­kog nužnika, sve dok ga nisu iznije­li iz logora ne bi li ga is­­­praznili. Tri dana je proveo me­đu fekalijama“, kazao je Đurišić.

Dodao je da dolazi često na ovaj prostor te da ima porodicu i u Srbiji i u Crnoj Gori.

„Prvi put sam bio 1998, a onda 2002 , 2003, 2007, 2009, 2012, 2013, 2014 i 2015. Godine 2007. pitali su me da budem sudija na izboru za mis Sr­bije u Sava Centru u Beogradu i moja slika ujutru je osvanula u novi­nama. Tog dana bio sam na pri­jemu u kući američkog ambasadora povodom proslave 4. jula. Neko me je potapšao po ramenu i rekao mi da predsjednik želi da razgovara sa mnom. Boris Tadić i ja smo ćaskali desetak minuta na travnjaku američkog ambasadora, ali on me je vi­še ispitivao o tome zašto sam ja zapravo tu i šta namjeravam. Pošto moj srpski nije bio najbolji, mislim da mu je laknulo kada je shvatio da mu nisam nikakva politička prijetnja“, kazao je on.

Prisjetio se i prvobitnih dešavanja sa spomenikom 2003. godine i kazao da posle tog događaja donosi odluku da više ne dolazi u Crnu Goru.

„Ja, otac i brat bili smo tamo jer je bilo u planu postavljanje spo­menika. Ali, tog dana Đukanovićeva policija minirala je spomenik. Cijele nedelje nas je pratila štampa i pisala o tome. Ipak, te ne­djelje je održan parastos u manastiru u blizini Berana i dvije i po hi­ljade ljudi je vikalo: ‘’Pavle, Pavle!’’ Ja sam tada potpisao oko dvije hiljade autograma, a prije toga ni­­sam potpisao ni jedan autogram u životu. Ponovo radost i poniže­nje u isti mah“, zaključio je Paul Đurišić.