Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović ponovo se oglasio – ali ne povodom tragedija koje su potresle zemlju, već zbog sportskog uspjeha. On je omladinskoj vaterpolo reprezentaciji čestitao na zlatnoj medalji u Manisi, naglasivši da su „posvećenošću, borbenošću i timskim duhom pokazali kako se bori za svoju zemlju“.

Isti taj Đukanović danima je ćutao dok je Crna Gora bila u plamenu. Dok su vatrogasci, vojnici i dobrovoljci rizikovali svoje živote da obuzdaju požare i zaštite građane, bivši predsjednik nije našao za shodno da im uputi ni riječ podrške. Još poraznije je to što nije izrazio saučešće porodici vojnika koji je poginuo tokom gašenja požara – čovjeku koji je život položio upravo u borbi za svoju zemlju.

Njegovo višednevno ćutanje o tragedijama, a zatim brza i svečana reakcija povodom sportskog rezultata, razgolitilo je selektivnost i politički proračunat pristup javnim istupima. U trenutku kada su heroji svakodnevnice – vatrogasci i vojnici – zaslužili najdublje poštovanje, od Đukanovića nije stigla ni riječ.

Za razliku od sportista koji donose slavu Crnoj Gori, vatrogasci i vojnici donose sigurnost i život. A upravo njihovu borbu i žrtvu bivši predsjednik je prećutao.

Tagovi