Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala BORBA

Na šahovskoj tabli srpske politike posljednjih godinu dana vodi se specifična partija. Aleksandar Vučić igra ulogu dominantnog velemajstora, dok opozicioni blok više podsjeća na grupu amatera koji nemaju jedinstvenu strategiju, niti konzistentan plan igre. Rezultat je očigledan: svaki ponuđeni potez završava odbijanjem, a svaka prilika da se pozicija promijeni – propušta se.

Prvo otvaranje: Decembarski izbori

Vučić je prošlog decembra ponudio ono što je u političkom šahu najčistiji i najlegitimniji potez – izbore. To je situacija u kojoj se figura na centralnom polju pomjera i nudi mogućnost da se odnos snaga provjeri pred biračima. Opozicija je to odbila, računajući da tajming nije povoljan. Ali u politici, kao i u šahu, odlaganje ne znači bolju poziciju, već često gubitak inicijative.

Drugi pokušaj: Savjetodavni referendum

Potez koji se može uporediti sa razvojem lovca ili konja u otvaranju – nije odlučujući, ali otvara prostor za sredinu partije. Referendum o predsjedničkoj funkciji bio bi prilika da se, makar simbolično, ospori Vučićeva pozicija i mobiliše javnost. I to je odbijeno, vjerovatno zato što opozicija nije vjerovala da bi imala dovoljan odziv. Time su sami sebi zatvorili prostor za budući napad.

Treći manevar: Radikalizacija protesta

Kada je propao 15. mart, opozicija i blokaderi su pokušali prelaz u direktan napad – blokade, ulični pritisak, zaoštravanje atmosfere. To je bio pokušaj gambita, rizičnog otvaranja gdje se žrtvuje figura za inicijativu. Ali inicijativa se nije dogodila. Umjesto dobijanja tempa, opozicija je izgubila na kredibilitetu i iscrpila sopstvene redove. Napad je propao, a pozicija ostala slabija.

Četvrti potez: Javni duel

Vučić je na kraju ponudio ono što u politici rijetko ko odbija – televizijsku debatu. To je trenutak u kojem se ide u otvoreni politički sukob, pred očima javnosti. Opozicija je i to odbila. U šahu, to je ravno odbijanju da se pređe u završnicu i testira protivnikova preciznost. Takvo povlačenje često znači da igrač nema sigurnost u sopstvenu tehniku.

Analitička dijagnoza

U šahu postoje tri osnovna principa: kontrola centra, razvoj figura i pravovremena završnica. Vučić sve vrijeme kontroliše centar – teme, ritam i politički okvir. On nudi poteze koji izgledaju kao prilike za protivnike, ali su u suštini tempirani da ga dodatno učvrste. Opozicija, s druge strane, ne razvija figure. Svaki odbijeni potez ostavlja ih u defanzivi, bez plana i bez mogućnosti da kasnije napadnu.

U politici, kao i u šahu, ne postoji beskonačno odlaganje. Kada igrač stalno odbija ponude, odbija razmjene i izbjegava završnicu, završava u pat poziciji – bez šanse za pobjedu, ali i bez dostojanstva u porazu. To je tačka u kojoj se opozicija sada nalazi: bez inicijative, bez plana i bez stvarne mogućnosti da partiju preokrene.

Vučić je, međutim, igrao strpljivo, potez po potez, gradeći poziciju i kontrolišući centar. Opozicija je u međuvremenu gubila figure, pa onda i cijele linije, dok su njihovi pokušaji bjekstva samo ubrzali kraj partije.

Zato danas tabla pokazuje jednostavnu sliku: velemajstor je povukao završni potez, a blokaderi su u šah-matu. Izgubili su partiju jer su potcijenili Vučića.

Tagovi